U nedjelju, 26. aprila, svijet obilježava punih 40 godina od najveće nuklearne katastrofe u historiji. 

Sve je počelo te kobne subote, 26. aprila 1986. u 1 sat i 23 minute po lokalnom vremenu, kada su pogreška u dizajnu sovjetskog reaktora i ljudski faktor izazvali nezamislivu katastrofu. Sama eksplozija bila je slabija od nuklearnog oružja, ali njezin je trag bio daleko razorniji: u atmosferu je ispušteno deset puta više radioaktivne prašine nego nakon pada bombe na Hirošimu.

I dok godine prolaze, kontaminacija ostaje – kao podsjetnik na nevidljivog neprijatelja koji do dana današnjeg nije potpuno nestao. Ta mukla prijetnja i danas je jedan od najvećih ekoloških izazova čovječanstva…

Kada se spomene Černobil, mnogima je prva asocijacija zloglasni četvrti reaktor ili pak napuštene zgrade Pripjata. No svega nekoliko kilometara dalje, u gustim ukrajinskim šumama, izdiže se još jedan kolosalan spomenik sovjetske paranoje – radar Duga-1.

Ta divovska čelična konstrukcija, dugačka 700 i visoka 150 metara, nije slučajno bila postavljena u blizini nuklearne elektrane. Stručnjaci tumače da je njezin zadatak bio uočiti neprijateljske projektile prije nego što dotaknu sovjetsko tlo.

Od jula 1976. do decembra 1989. na kratkovalnim radiofrekvencijama diljem svijeta mogao se čuti neobičan zvuk. Signal je bio iznimno snažan te su ga odmah primijetili i amaterski i profesionalni radiooperateri. Čak su i komercijalne industrije te uređaji u kućanstvima bili pod utjecajem tog zvuka. Radilo se o ponavljajućem lupkanju koje je mnoge podsjećalo na djetlića. Iako se čuo u cijelom svijetu i mnogi su ga prezirali, stvarni izvor buke potvrđen je tek nakon pada Sovjetskog Saveza.

‘Ruski djetlić’

Čak i danas, velik dio informacija o ovom sustavu ostaje obavijen velom tajne. Premda izvor godinama nije bio javno potvrđen, stručnjaci za radiokomunikacije zaključili su da buku proizvodi radar koji radi na principu refleksije od ionosfere (“over-the-horizon radar“).

Postojale su dvije glavne instalacije: jedna u blizini Černobila i druga u Sibiru. Za rad sustava bila je potrebna enormna snaga od 10 MW, što je 1976. dovelo do karakterističnog i prodornog lupkanja na kratkovalnim radijima diljem svijeta.

Zbog specifičnog zvuka koji je ometao civilnu komunikaciju, zrakoplovstvo i televizijske prijenose, signal je dobio nadimak “Ruski djetlić”. Iako su stručnjaci i amateri triangulacijom brzo locirali izvor, sovjetske su vlasti uporno negirale postojanje radara. Na lažnim kartama lokaciju su prikazivali kao dječji kamp, a novinarima su goleme antene kasnije predstavljane kao nedovršeni hoteli.

Nijemi svjedok prošlosti

Nedostatak službenih informacija doveo je do bujanja teorija zavjere u javnosti, poput “sovjetskih eksperimenata s kontrolom uma”, “uništavanju moždanih stanica” i “manipulaciji vremenskim prilikama”. Dok su radioamateri znali da je riječ o radaru, šira javnost je u strahu nagađala o pravoj svrsi misterioznog lupkanja koje nije prestajalo godinama. Sustav je bio operativan sve do katastrofe koja je vojsku prisilila na trajno gašenje lokacije.

Eksplozija u Černobilu 26. aprila 1986. bila je početak kraja za sustav Duga. Kompleks je bio zatvoren zbog kontaminacije radijacijom, a radnici evakuirani. Službena potvrda o pravoj namjeni Duge stigla je tek nakon raspada Sovjetskog Saveza 1990., no mnogi tehnički detalji i dokumentacija ostali su zauvijek uništeni ili nedostupni. Danas su njezine zahrđale antene prepoznatljiv i jeziv simbol hladnoratovske utrke u naoružanju unutar černobilske zone isključenja.

Na koncu, zlokobni zvuk “Ruskog djetlića” nestao je s radiovalova, baš kao i cijeli SSSR. Međutim, njegova jeziva struktura i dalje stoji, nijemo svjedoči prošlosti i hrđa u černobilskoj zoni isključenja.

(Dnevno.hr)