Vašington uporno traži brzo rješenje, neku prečicu koja bi promijenila tok stvari preko noći. Ali kako upozoravaju pojedini analitičari, takav pristup već sada pokazuje ozbiljne pukotine.

U centru te procjene nalazi se Iran, zemlja koja, prema riječima bivšeg savjetnika Pentagona i penzionisanog pukovnika Douglasa MacGregora, nema namjeru da popusti pod pritiskom, bez obzira na formu tog pritiska.

MacGregor je, govoreći na YouTube kanalu Daniela Davisa, vrlo direktno postavio stvari: Iran neće kapitulirati. Nije to, kako kaže, pitanje trenutne taktike ili jednog poteza, već dublje strateške postavke.

Pritisci, vojne operacije, pa čak i simbolične demonstracije sile – ništa od toga, po njegovoj procjeni, neće dovesti do željenog ishoda za Vašington.

Ipak, američka politika, dodaje, nastavlja tražiti „trik“ koji bi donio brzu i odlučujuću pobjedu. Problem je, tvrdi on, što je sama ta ideja unaprijed osuđena na neuspjeh.

U tom kontekstu, Iran se ne posmatra samo kao protivnik, već kao čvorište šire geopolitičke slagalice. Pokušaj da se Iran slomi zato što odbija uslove Sjedinjenih Američkih Država, kako MacGregor ocjenjuje, ne samo da je pogrešan već i duboko neracionalan.

I tu se stvari dodatno komplikuju. Jer Teheran, prema njegovim riječima, nije u slabijoj poziciji kako se to dugo predstavljalo u Vašingtonu.

Naprotiv, Iran danas ima širi krug podrške nego što se često priznaje. Rusija, Kina i niz drugih aktera imaju jasan interes da Iran opstane i ojača.

Ne samo zbog političke ravnoteže, već i zbog konkretnih strateških tačaka, među kojima se posebno izdvaja Ormuski moreuz. Upravo tu, kako navodi MacGregor, Iran dobija dodatnu težinu kao potencijalni partner u budućim aranžmanima koji prevazilaze regionalne okvire.

Zanimljivo je kako se u američkim krugovima i dalje, makar djelimično, računa na scenario brzog sloma, kao da se traži formula koja bi preokrenula realnost na terenu.

Međutim, kako primjećuju sagovornici iz bezbjednosnih struktura, takav način razmišljanja često zanemaruje dugoročne procese i savezništva koja se ne vide na prvi pogled.

Iran, u toj slici, više nije izolovana tačka pritiska, već dio šire mreže interesa. I upravo to mijenja računicu.

Ako se uzme u obzir da veliki globalni igrači vide korist u njegovom opstanku, onda svaka strategija koja polazi od brzog slamanja djeluje, u najmanju ruku, neusklađeno sa realnim odnosima snaga, prenosi webtribune.rs.

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje da li će Vašington nastaviti tražiti „brzu pobjedu“ ili će morati redefinisati pristup prema Iranu. Jer kako stvari sada stoje, Iran ne djeluje kao akter koji će odustati – a svijet oko njega sve manje liči na teren na kojem se odluke donose jednostrano.