Ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine Edin Forto nedavno je iznio niz razmišljanja o budućnosti aerodroma u Federaciji Bosne i Hercegovine, s posebnim fokusom na Međunarodni aerodrom Sarajevo.

Iako se na prvi pogled čini da ministar razmišlja o razvoju i napretku, dublja analiza njegovih izjava otkriva zabrinjavajuće nelogičnosti koje, čini se, vode prema jednom jedinom cilju, a to je tiha privatizacija, odnosno dodjela upravljanja ovim vitalnim bh. resursom, piše Stav.ba.

Forto se nakon nedavno održane sjednice Vijeća ministara obratio medijima, a svoje izlaganje o aerodromaima počeo je konstatacijom da naša država ne upravlja aerodromima, već da osigurava zakonodavni okvir.

Iako je to tehnički tačno, odmah prebacuje loptu na entitetske vlade, ističući da je Sarajevski aerodrom u potpunom vlasništvu federalne vlasti. Ova teza zapravo naglašava vlasništvo koje, u kontekstu daljnjih Fortinih izjava, djeluje kao uvertira u predaju tog vlasništva ili, barem, upravljanja nekom drugom.

Ministar ističe da Sarajevski aerodrom ruši rekorde u broju putnika, pohvalivši poteze Vlade Kantona Sarajevo i Federalne vlade koje su poticajima doprinijele rastu. Ovo je pozitivna činjenica koja bi trebala biti temelj za daljnje ulaganje i jačanje javnog vlasništva. Međutim, umjesto da se nadoveže na uspjeh i potencijal za daljnja javna ulaganja, Forto uvodi "izazov", a to je pitanje ko upravlja aerodromom i šta je s potencijalnim investitorima.

Ovdje dolazi do prve velike nelogičnosti. Ako aerodrom već ruši rekorde i ako su javna ulaganja, kroz poticaje Vlade KS i FBiH, dala konkretne rezultate u rastu broja putnika, zašto je prva pomisao traženje "potencijalnih investitora" za upravljanje? Zašto se ne razmatraju dodatna javna ulaganja koja bi, sudeći po dosadašnjim rezultatima, samo pospješila taj rast?

Forto potom iznosi procjenu da je za produženje piste, izgradnju novog terminala i infrastrukture za cargo prijevoz potrebno između 350 i 400 miliona KM. Dilema se svodi na to da li će Vlada FBiH uzeti kredit i uložiti u aerodrom ili će "dodijeliti upravljanje nekom investitoru koji će sam osigurati taj novac".

Ovo je srž problema i najjasnija naznaka pokušaja prodaje ili, kako to Forto eufemistički naziva, "koncesije". Forto insistira da "koncesija nije prodaja aerodroma, koncesija je davanje nekome na upravljanje nečega što je ključno i što uvijek možete vratiti kada poželite".

Ova izjava je, u najmanju ruku, naivna ili, što je vjerovatnije, svjesno obmanjujuća. U praksi, koncesije na 15, 20 ili 25 godina, koliko Forto spominje, često postaju neopozivi aranžmani gdje se javni interes gubi u moru privatnih profita. Vraćanje "kada poželite" zvuči utopijski pogotovo kada se uzme u obzir kompleksnost ovakvih ugovora i potencijalni penali.

Postavlja se pitanje zašto Vlada FBiH, koja je već uložila kroz poticaje i koja je vlasnik aerodroma, ne bi bila u stanju uzeti kredit i sama upravljati svojim resursom. Ako je ovaj aerodrom profitabilan i ima potencijal rasta, logično je da bi kredit bio opravdana investicija. Umjesto toga, Forto gura narativ o nemogućnosti Vlade da sama finansira razvoj, otvarajući vrata za "spasitelje" u vidu privatnih investitora.

Nadalje, ministar navodi da je "možda bio jedan od rijetkih na političkoj sceni koji je zagovarao da se aerodromi ne ustupaju koncesionarima po svaku cijenu". Ova samopromotivna izjava, u kontekstu njegovih trenutnih razmišljanja, djeluje ironično. Njegova trenutna retorika, uprkos "oprezu", jasno naginje opciji koncesije.

Zaključak o aerodromima, gdje Forto kaže da je "njihove strateške odluke kako će dalje razvijati ovaj sektor", dodatno učvršćuje dojam da se priprema teren za decentraliziranu odluku o koncesiji, gdje će odgovornost biti razvodnjena.

Sve navedeno ukazuje na to da se, pod plaštom "razvoja" i "potrebe za ulaganjima", priprema teren za dodjelu upravljanja Sarajevskim aerodromom privatnom sektoru. Iako ministar izbjegava direktno spominjanje prodaje, koncesija na dugi niz godina je praktično jednaka prodaji, sa svim rizicima koje takav potez nosi za javni interes i budućnost ovog strateškog resursa. Bosna i Hercegovina ima dovoljno dobrih resursa, a ovaj aerodrom je jedan od njih. Njegovo predavanje u ruke privatnika, pod izgovorom nemogućnosti javnog finansiranja, bio bi kratkovidan potez s dalekosežnim negativnim posljedicama.

Na kraju, spominjanje Južne interkonekcije u istom kontekstu, gdje se naglašava da "infrastruktura bit će 50 do 100 godina i Bosna i Hercegovina će je moći koristiti", dodatno ističe Fortino viđenje dugoročnih infrastrukturnih projekata, gdje se često zanemaruje trenutna cijena i implikacije za buduće generacije, u korist brzih i, prividno, "bezbolnih" rješenja kroz angažiranje vanjskih partnera.

Konačna odluka o sudbini Aerodroma Sarajevo zahtijeva transparentnu i sveobuhvatnu analizu, koja mora prioritetno uzeti u obzir javni interes, a ne podilaziti pritiscima za navodnim "investitorskim" rješenjima koja su često samo put do privatizacije profitabilnih javnih dobara.