Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista – jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, nauku i tehnologiju. Svake sedmice donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Šesti je juni 1944. Već je peta godina Drugog svjetskog rata. Milioni su mrtvi. Veliki dio Evrope je u ruševinama. Sudbina rata sada visi o jednom morskom pojasu. U Engleskom kanalu okuplja se 150.000 vojnika. Američki predsjednik obraća se naciji. No, uprkos krvoproliću, njegov ton nije ratoboran. Amerikanci se bore, kaže, "ne iz želje za osvajanjem. Bore se kako bi okončali osvajanja." Njegov saveznik Winston Churchill će pak u istom tonu kasnije napisati: "U RATU: odlučnost. U PORAZU: prkos. U POBJEDI: velikodušnost."

Sada je april 2026. Amerika je uvučena u novi rat. I ovaj put njegov ishod zavisi o jednom morskom prolazu – Hormuškom tjesnacu. Američki predsjednik obraća se javnosti, ali ton je ovoga puta ratoboran. Poručuje: "Otvorite jebeni tjesnac, vi ludi gadovi, ili ćete živjeti u paklu – vidjet ćete!" Njegov ministar odbrane, Pete Hegseth, kaže da su Iranci "gotovi i da to znaju". Ovo, dodaje, nije "poštena borba": "Udaramo ih dok su na koljenima, kako i treba biti."

Odnos Zapada prema ratu se promijenio. U vojnom smislu, to je očito; nevidljivi bombarder (stealth) zamijenio je Spitfire, ali promijenio se i u retoričkom smislu. Govoriti o retorici u savremenoj politici danas zvuči anakrono: govori o budžetima baš i ne obiluju aliteracijama i asonancama. No, ratna retorika bila je drugačija. Sve donedavno, kad je Zapad ratovao, gotovo uvijek je to činio modernim oružjem, ali i citatima iz bogate riznice retorike.

Državica od 950.000 ljudi najveći je dobitnik rata u Iranu

Tako su se, dok su se vojske borile na plažama i u gradovima oružjem, bombama i mecima, istovremeno vodile bitke na papiru, za govornicom i preko radijskih valova. Bilo je tu šekspirovskih aluzija, referenci na Abrahama Lincolna i ritmičkih ponavljanja riječi "borba". Retorika je bila važna. "Od svih talenata darovanih ljudima", zapisao je Churchill, malo ih je "tako moćnih" i "nijedan nije tako dragocjen".

Čini se da je ta moć danas zaboravljena.

Nedavni video Bijele kuće pod naslovom "Justice the American Way" gotovo je nijemi kolaž scena iz filmova (poput "Gladijatora", "Top Guna" i "Transformera") isprekidan snimcima stvarnih napada na iranske ciljeve. Umjesto da citira Bibliju, Hegseth ju je zapravo pogrešno citirao. Dana 15. aprila predvodio je molitvu koja je, kako je rekao, "inspirisana" stihom Ezekijela 25:17, no u stvarnosti je bila gotovo doslovno preuzeta iz filma "Pulp Fiction", prilično neobičnog izvora za takvu vrstu govora. (Izvorni biblijski stih govori o tome kako Bog kažnjava Filistejce.)

Šta onda?

Očigledan protuargument glasi: pa šta onda? Smrt ne pravi razliku između vođe koji je sposoban za periklejski retorički uzlet i onoga koji to nije. Štaviše, "velike riječi" – kako su upozoravali pjesnici još u Prvom svjetskom ratu – mogu biti varljive, zavodeći ljude u mehanizovano klanje koje nije ni "slatko" ni časno. Kada je sin jedinac Rudyarda Kiplinga poginuo u Bici kod Loosa, napisao je gorak, za njega netipičan epigram: "Ako iko pita zašto smo umrli, recite im: zato što su naši očevi lagali." Pokolj često ne ide ruku pod ruku s retorikom.

Ipak, teško je ne osjetiti da se nešto gubi kada zapadni lider priziva "Transformerse" umjesto Churchilla. Aluzija je nekada bila ključni dio govorništva, i to s razlogom; iako su svi ljudi stvoreni jednaki, njihove riječi ne odzvanjaju jednakom snagom. Dovoljno je sjetiti se nesretnog govornika koji je u Gettysburgu održao (danas gotovo zaboravljen) dvosatni govor od 13.607 riječi, prije nego što je Abraham Lincoln izgovorio 271 riječ, koje su, za razliku od njegovih, ostale upamćene. Veliki govornici oduvijek su se oslanjali na tuđe riječi; posuđivali su, prizivali i gradili aluzije. Kada je pukovnik Tim Collins slao britanske vojnike u Irak, poručio im je da "koračaju lagano", podsjećajući ih da stupaju na tlo biblijskog Edenskog vrta. Churchillova "nekolicina" iz govora o Bici za Britaniju priziva Shakespeareovu "sretnu nekolicinu" iz Henryja V. I početak nuklearnog doba obilježen je ne samo bljeskom eksplozije nego i riječima iz Bhagavad Gite. "Postao sam smrt", rekao je J. Robert Oppenheimer, "razaratelj svjetova."

Američka vojska godinama će se oporavljati od rata s Iranom

To nisu tek retorički vatrometi. Pravi citat mobiliše mrtve zajedno sa živima; odaberete li pravi citat, ne mobilišete samo riječi, nego čitav bataljon ideja. Pozovete li se na Bibliju, prešutno prizivate i "bolje anđele naše prirode". Prizovete li Shakespeareovog Henryja V, implicitno prizivate i Boga, Harryja, Englesku i svetog Jurja. U desetinama svih svojih govora Churchill se, kaže njegov biograf Andrew Roberts, referisao na historiju kako bi potaknuo slušaoce da rat posmatraju "u njegovom historijskom kontekstu, kao dio prijetnji s kojima se Britanija suočavala i koje je već otklonila".

Kulturne aluzije pružaju ohrabrenje koje učvršćuje odlučnost. One također omogućuju govorniku da "uzdigne ton", kaže Barry Strauss, profesor vojne historije na Cornellu. Pogrebni govor Perikla ne poziva Atenjane samo da se bore. On im poručuje da se bore "za nešto… za demokratiju". Godine 1940. Franklin D. Roosevelt izjavio je da "nikada od Jamestowna i Plymouth Rocka američka civilizacija nije bila u tolikoj opasnosti kao sada. Amerika će podržati savezničke zemlje; naoružavanjem će postati veliki arsenal demokratije".

Kulturne aluzije

No važno je da lideri prizovu prave kulturne aluzije. William Nicholson, jedan od scenarista "Gladijatora", kaže da ga "zastrašuje" to što Bijela kuća citira taj film: takvo stanje, tvrdi, "ukazuje da rat zapravo doživljavaju kao holivudski film". A zapravo ga razumiju čak i lošije od holivudskih filmaša. Nicholson je svog gladijatora prikazao kao nevoljnog borca. Maximus nije bio nasilni grubijan, nego miran čovjek prisiljen boriti se za svoju ženu, dijete i "san koji je bio Rim". Rat nije zabava. Kao što je jednom rekao Roosevelt: "Vidio sam rat na kopnu i na moru. Vidio sam krv kako teče iz ranjenih… Mrzim rat."

Jer, kako je Hollywood naučio (a što Bijela kuća ne shvata), najbolja ratna retorika zapravo nije o ratu, već o vremenu mira. Ljudi je slušaju i ne misle samo na živote koji bi mogli biti izgubljeni, nego i na način života koji bi mogao nestati: strahuju za kulturu i demokratiju. Dobra retorika dira slušaoca jer ne budi strah samo od izgubljenog rata, već i od gubitka cijelog svijeta kakvog poznaje.

Danas, kada gledate videomontaže iz Bijele kuće, oči vam zasuze, no to je zato što ste shvatili da je svijet već izgubljen.