Tačno 4. maja 1992. godine, u 7 sati i 10 minuta, ispaljene su prve granate na Goražde. Počela je opsada grada na Drini koja će trajati gotovo četiri godine — a u tom gradu, okružena pacijentima i kolegama, ostala je doktorica Dušanka Vujasić, Beograđanka koja je Goražde odabrala za svoj dom i koja ga nikada nije napustila.

Njenu priču emisija Mreža Federalne televizije emitirala je povodom godišnjice početka opsade.

Beograd, Goražde, rat

Dušanka Vujasić rođena je 1957. godine u Beogradu. Sa suprugom Vonkom, građevinskim inženjerom, 1983. godine preselila se u Goražde, gdje je počela raditi u domu zdravlja. Tu je dočekala rat.

Grad koji je prije rata imao oko 37.000 stanovnika pretvorio se u utočište za više od 50.000 izbjeglica iz susjednih općina. Na slobodnoj teritoriji od svega nekoliko kvadratnih kilometara odvijala se svakodnevna borba za goli opstanak.

Dušanka je ostala. U julu 1992. godine, pred rijetkim novinarima kojima je uspjelo ući u opkoljeno Goražde, rekla je: "Drago mi je što sam s njima i što mogu pomoći. Ostaću s njima — bilo je prilika da odem, ali nemam želju da ih ostavim."

Nije ostala samo tijelom. Bila je uporna da istinu o onome što se dešava u Goraždu saznaju njeni roditelji u Beogradu, kod kojih je ostao njen sin, tada sedmogodišnji Slobodan. "Želim reći istinu roditeljima, jer moji roditelji ne znaju istinu", govorila je.

Istina je dolazila u pismima koja je slala putem Crvenog krsta. "Ovdje je grozno, teško. Tvoji drugovi koji su ostali u hodniku nose kanistare s vodom, blijedi su, ne rastu, ne idu u školu. Izdrži, srećo mamina, valjda će ovo proći i da jednom opet budemo zajedno", pisala je sinu.

Slobodan Vujasić danas se sjeća i posljednjeg telefonskog razgovora s majkom. "Ona je zvala i rekla — nije me zvala tata nego čakom — razgovaraj sa mnom, dok je telefon na otvorenoj liniji pričaj sa mnom, kad se telefon zatvori više se nećemo čuti. I tako je i bilo."

Granata u bolničkoj ordinaciji

Nisu se čuli. Nisu se ni vidjeli više nikada.

Dana 27. aprila 1993. godine doktorica Dušanka bila je na smjeni u ratnoj bolnici zajedno s kolegom dr. Hasanom Imamovićem. Bolnica je tog dana bila granatirana cijeli dan. Jedna od granata pogodila je ordinaciju u kojoj su se njih dvoje nalazili. Oboje su poginuli.

Sahranjena je 28. aprila 1993. godine na gradskom groblju Kolijevke. U trenutku pogibije bila je u šestom mjesecu trudnoće.

Vijest o Dušankinoj smrti njenim roditeljima donio je radni kolega njenog oca. "Skoči draga i uhvati ga za ramena i kaže: 'Tomo, reci mi — je li moja Dušica poginula?' Kaže: 'Poginula juče, sahranjena.'"

Urne s lijeve i desne strane

Bilo je prijedloga da se posmrtni ostaci prenesu u Beograd. Roditelji su ipak odlučili drugačije. "Gdje mi je Dušica radila, gdje je poginula, gdje je sahranjena — tu neka kosti odmaraju", rekao je Dušankin otac Drago. Uz to je dodao da su on i supruga odlučili da, ako ikad budu mogli doći u Goražde, žele biti sahranjeni uz kćerku.

Tako je i bilo. Roditelji su preminuli, a urne s pepelom Dušankinog oca Drage i majke Ljubice danas stoje s lijeve i desne strane grobnice njihove kćerke, na groblju u gradu u čijem je opstanku i ona sudjelovala.

Jedna od ulica u Goraždu danas nosi njeno ime.

Dušankin sin Slobodan, koji je posjetio Goražde, kaže da taj dolazak doživljava kao povratak kući — s ponosom na majku, ali i s tugom za svim žrtvama rata. "Na kraju to je bila igra velikih moćnika i političara, gdje je nastradao narod koji ima svoje svakodnevne probleme. I ona je na neki način simbol toga. Ja sam ponosan na nju."