Mario Boccia otvorio je izložbu u Zagrebu posvećenu opsadi Sarajeva, a u razgovoru za N1 je kazao kako želi poslati poruku da se nešto takvo ne bi ponovilo u svijetu.

Svojom izložbom, kaže, želi ispričati kako je taj grad u kojem je živjelo raznovrsno stanovništvo pogođen ratom, i kako su ti stanovnici zapravo pružili otpor svojom željom za životom. To je poruka koju mogu razumjeti i oni najmlađi, kako bi izbjegli da se to nešto tako ponovi, ističe Boccia.

"Moramo na aktivan način takve stvari nastojati izbjeći, ne samo na društvenim mrežama, već izlaskom na trgove, prosvjedujući protiv ratova - naš život mora biti svjedočanstvo te borbe protiv rata", kaže.

"Nakon Drugog svjetskog rata, nismo željeli da se to više ponovi. Željeli smo međunarodne zakone s međunarodnim institucijama koje bi to spriječile", dodavši da ga užasno brine što izgleda da danas to nema istu težinu koju je imalo 50-ih godina prošlog stoljeća.

"Usprkos mojoj dobi, imam dvoje male djece od 8 godina i osjećam zabrinutost za njih i za njihove vršnjake i čitav svijet. Za djecu u pojasu Gaze, gdje sam bio početkom 90-ih godina i znam njihovu stvarnost. I nevjerojatno mi je to što se događa sad, jer svjedočimo jednom događaju kolonijalizma kojeg ćemo se u budućnosti sramiti, zato što se sada ne uspijevamo boriti protiv njega, ne uspijevamo se boriti protiv tog groznog, nečuvenog nasilja", upozorava Boccia.

O svom vremenu provedenom u Sarajevu

 

"Želio sam biti u izravnom kontaktu s ljudima iz Sarajeva kako bih na pravi način mogao ispričati ono što se ondje događa", kaže, dodavši da nije htio biti u hotelu gdje su bili smješteni ostali novinari, nego među ljudima. "Mnogo priča koje sam ispričao nisam tada objavio, primjerice priča o cvjećarici koja je neprestano prodavala cvijeće, čak i cvijeće od papira, na tržnici Markale. Kad sam ja nju pitao jeste li Srpkinja, Bošnjakinja ili Hrvatica, ona mi je odgovorila: 'Ja sam rođena u Sarajevu.'"

"Pitao sam je kako se zove jer sam nastojao shvatiti iz njezinog imena kome pripada, a ona je odgovorila: 'Ja sam cvjećarica.' Nisam razumio, nisam čuo to ime nikad i nije mi bilo jasno je li to hrvatsko, srpsko ili muslimansko ime. Međutim, ona je dala najjasniju definiciju te višestruke zajednice u kojoj je prisutno više etnija. Ona nije željela da budu podijeljeni zbog rata, željela je ostati upravo to što je, cvjećarica."

Ljudskost u ratu

 

"Ljudi ondje su uspijevali ostati ljudski, održavajući veze... Dakle, zamislite zgradu od 15 katova, nije bilo struje, zamislite ljude koji nose kanistre s vodom na 15. kat, njima tamo nije bitno je li ondje gospodin koji je Srbin, Hrvat ili musliman, nosiš tu vodu na 15. kat gospodinu, svom susjedu koji te je vidio kako rasteš, i to je održalo tu zajednicu. Ta njihova stvarnost je bila potpuno drugačija od one koju sam vidio s druge crte bojišnice. Tamo sam zamišljao neprijatelja koji se bazirao na mržnji."

"Sjećam se da sam susreo grupu vojnika koji su mi zaželjeli sretan Božić. Bili smo na Trebeviću iznad Sarajeva i na zidu stoji snajperska puška. Pitao sam ih hoće li pucati i na Božić. Naravno, oni su muslimani, ne slave Božić, i smijao se. No, ispod te puške je bila fotografija djevojčice koja se smije ispred zida, izrešetanog zida, i to je bila pravoslavna djevojčica, i na nju su pucali. Dakle, nebitno je je li ona Srpkinja ili muslimanka i tako dalje, znači postoje jednostavno zli i dobri."

"Sarajevo se branilo, a drugi su ga opsjedali, dakle tu nema nikakve dvojbe, i Sarajevo je imalo pravo braniti se tako pod opsadom. No, ljudi, dobri ljudi su bili s obje strane. Civili su te dobre osobe poput te djevojčice Jelene koja stoji ispred izrešetanog zida", kaže.

  

Gdje se nalazimo sada?

Upitan za komentar gdje smo danas po pitanju ljudskih prava i ratovanja, odnosno čini li mu se da se danas pitamo gdje su vrijednosti, u dobu kada izgleda da je bitnije biti pragmatičan, Boccia odgovara:

"Pragmatizam ne smije značiti da vlada zakon džungle, zakon jačeg. Zato se želim vratiti na Sarajevo. Mislim da međunarodni interesi ne smiju ići preko zajedničkog interesa cijelog planeta Zemlje. Ja kao Talijan ne mogu govoriti, prvo Talijani, Talijani na prvom mjestu. Svejedno ću reći - na prvom mjestu ljudi, ljudska prava trebaju vrijediti svugdje, ne možemo privilegirati jedne, a zanemariti druge u tom smislu. I nacionalizam ne može dovesti do ničega dobrog nego do rata. Znači, ako imamo nacionalističke vlade, prije ili kasnije će doći do sukoba, to je u DNK-u nacionalističkih vlada. Mi smo krenuli iz Sarajeva i ne možemo zaboraviti ono što se dogodilo, ni u Sarajevu ni u Srebrenici, gdje se dogodio prvi genocid nakon Drugog svjetskog rata", kaže Boccia.