Pod pritiskom kongresnih imperativa, Donald Trump je okončao rat s Iranom, iako nije ukinuo blokadu Perzijskog zaljeva. Tektonika dvomjesečnog rata ostavila je iza sebe geostrateški reljef možda čak i složeniji od onoga proizašlog iz pedesetomjesečnog rata u Ukrajini. Pokušajmo iz ugla "Šestorke" – SAD, Iran, Izrael, Rusija, Kina, EU – napraviti presjek i rezime dramatičnih događaja na Bliskom istoku i njihovih reperkusija na uloge aktera, piše Index.hr.

Rusija

Ako Rusija možda i nije pomogla Donaldu Trumpu prilikom osvajanja prvog predsjedničkog mandata, teško da će se Kremlj ovoga puta suzdržati od indirektnog miješanja, ususret američkim međuizborima koji mogu biti fatalni za Trumpa.

Nakon napada na Iran, Amerika je prvo relaksirala sankcije Rusiji u vezi s prodajom energenata na tankerima, da bi učešćem u blokadi Hormuškog tjesnaca i prethodnom intervencijom u Venecueli Peking još čvršće vezala za Ruse po pitanju nabavke. Umjesto da nanese indirektnu štetu Kinezima koji su se snabdijevali iz Venecuele, a pogotovo iz Irana, Peking je samo ukrupnio svoju trgovinu s prvim susjedom, čime je ojačao rusku poziciju.

Značajan rast cijena nafte opet je direktna posljedica američkih operacija na Bliskom istoku, što također posljedično spašava budžet posrnule ruske ekonomije u momentu kada šefica ruske centralne banke Nabjulina upozorava da je potencijal radne snage na najnižoj tački u historiji, a ruska privreda na pragu "dubokog hlađenja". Ukoliko nakon američkih međuizbora Trumpu budu vezane ruke, Moskva bi mogla opet potonuti. Zato je Putin preuzeo inicijativu posrednika i moderatora, razgovarajući s Trumpom o izmještanju iranskog nuklearnog materijala i modelima suštinskog mira s Iranom.

Putin vadi Trumpa, svjestan da im obojici gori pod nogama, a ima najveći uticaj na Teheran, koji ne samo da je stavio pod kontrolu faktor prostora već kontroliše i faktor vremena, ne želeći okončati sukob dok dovoljno ne našteti Trumpu u vezi s međuizborima. U traženju spasonosnog kompromisa, Trump će morati praviti ustupke i Moskvi, ali i Teheranu, jer je i sam podigao ucjenjivački kapacitet rivala.

Teško je u cijeloj zavrzlami procijeniti ulogu Izraela, čije savezništvo s Rusijom predstavlja vjerovatno najveću misteriju u međunarodnoj politici, jer, iako najvažniji američki saveznik, nije uveo sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu.

Kako god, dva suverenistička lidera koja su pokrenula ratove u protekle četiri godine, u 2026. će biti kao nikad upućeni jedan na drugoga. Za razliku od Trumpa, koji se duboko zaglibio i, evo, proglašava kraj rata s Iranom kao da se igra u pijesku, Putin se, ni kriv ni dužan, našao u poziciji aktera "Šestorke" s najvećim pregovaračkim potencijalom. Kinu, Iran, Izrael i SAD – sve osim EU – on danas može smatrati partnerima na koje vrši značajan uticaj.

SAD

Poslije svega djeluje da Washington vodi više računa o interesima Izraela i Rusije nego o sopstvenim, kao i da neoprezno mijenja i popravlja tešku i lošu međunarodnu poziciju Irana, dok glavni rival Kina ostaje netaknuta. Ispostavit će se da su u odnosima s Trumpovom Amerikom najgore prošli vjekovni saveznici u Evropi.

To nas dovodi do zaključka da je svojeglavi Izrael ostao jedini saveznik Trumpa u okviru "Šestorke". Tel Aviv pritom nesrazmjerno manje vodi računa o interesima partnera i stvara utisak da je SAD daleko više u funkciji izraelskih interesa nego obrnuto.

Iran

Iran, koji se može smatrati i pokretačem rata na Bliskom istoku zbog krvavog terorističkog napada na Izrael preko svog proksija Hamasa, neočekivano je došao u priliku da redefiniše međunarodnu poziciju. Od odbačene, sankcijama međunarodno izolovane terorističke parije, Teheran se našao u poziciji da značajno i trajno utiče na svjetsku trgovinu i cijene strateških sirovina.

Ukazala mu se prilika da bitno ojača svoju pregovaračku poziciju u unilateralnoj ravni, i to ne samo s ugroženim zaljevskim članicama OPEC-a, nego i širom svijeta koji direktno zavisi od prohodnosti najvažnijih morskih puteva.

Iako je to još uvijek teško zamislivo, zašto bi se od Trumpa stigmatizovana Španija ili Njemačka u budućnosti suzdržavale od direktnog dogovora s Iranom, u svom nacionalnom interesu? Ne treba smetnuti s uma da Iran u širokoj pozadini uživa stratešku podršku Rusije, Pakistana i Kine, koje su, između ostalog, i nuklearne sile.

Izrael

Trumpovo proglašenje okončanja rata s Iranom tačka je ozbiljnog razilaženja s Izraelom, jer Netanyahu ne želi odustati od ratnih dejstava i zaustaviti proces ostvarenja historijskih teritorijalnih aspiracija na Bliskom istoku. Tel Aviv je "potrošio" Trumpa do tačke gdje mu jevrejski lobi u SAD teško može pomoći da nakon međuizbora sačuva makar dio moći kojom se još uvijek razmeće. Zato izraelska vlada žuri da do promjena u Americi završi što više poslova, po bilo koju cijenu.

Nama koji obitavamo izvan cionističkih i šerijatskih premisa ponašanja i rezonovanja, to će biti teško razumljivo. Svođenje ratničkog ponašanja Netanyahua na njegov strah od sudskog procesuiranja kada njegova vlada padne, pokazuje samo koliko mi ništa ne razumijemo, posmatrajući njihov svijet kroz sopstvenu dioptriju.

Zato, uz sve žrtve i stradanja, Izrael sebe smatra pobjednikom. Trošeći Ameriku, on njeguje famozno partnerstvo s Rusijom, koja u istom danu isporučuje satelitske biltene Teheranu i istovara ukradenu ukrajinsku pšenicu u Haifi.

Kina i EU

Na dva kraja "Šestorke" nalaze se dvije sile koje, za razliku od preostale četiri, nisu direktno uključene u aktuelne ratove. EU je dobila jedinstvenu priliku da prvi put poslije 1945. obnovi "punoljetstvo", krene svojim putem i pobjegne iz porodičnog zagrljaja Rusije (jeftini energenti) i Amerike (jeftina sigurnost). Svako napuštanje roditeljskog doma je teško, ali neophodno.

Čini se da je Evropa to ovoga puta jako dobro razumjela, napuštajući decenijsku energetsku agendu s Rusijom i jasno se distancirajući od američkih ratnih avantura. Njena historijska uloga i obaveza je da definiše alternativni koncept kojim će u perspektivi supstituirati i prevazići suverenističku obmanu. Tektonske promjene u svijetu mogu dovesti i do novih, neočekivanih strateških savezništava.

Ako se nastavi ruiniranje atlantskih veza, ne bi trebalo odbaciti mogućnost strateškog partnerstva Evrope i Kine. Uz sve nesuglasice i sporove, Kina je pored SAD-a najveći spoljnotrgovinski partner EU. S druge strane, Kini je Evropa izvozni partner broj jedan, a njenim razdvajanjem od SAD-a bi se znatno umanjio ili izbjegao dugo najavljivani finalni obračun na Pacifiku, što je u najvećem interesu Pekinga.

Nakon 28. februara, Rusija je značajno ojačala svoje pregovaračke pozicije, što se, gle čuda, može reći i za Iran. Izrael je nastavio gledati svoja posla, definišući nove teritorijalne okvire. Kina se sačuvala i podigla na greškama rivala, a EU učvrstila na putu osamostaljivanja. Amerika se našla u jednoj od najdelikatnijih spoljnopolitičkih pozicija u svojoj historiji. Problem je što se danas kratkoročno ne vidi bilo kakav put koji je može izvesti iz Trumpovog lavirinta.