Drugi svjetski rat u Europi službeno je završio 8. svibnja 1945. kapitulacijom Njemačke, ali u bosanskoj Posavini borbe se nisu prekinule. Oko četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika u Odžaku i okolnim selima nastavilo je pružati otpor partizanskim snagama u bici koja je u povijesti ušla kao posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi.

Bitka za Odžak počela je još 19. travnja 1945. , praktički uoči njemačke kapitulacije. Obranom su rukovodili ustaški oficiri Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi časnici iz odžačke okoline koji su se dokazali u ranijim borbama. Zbog njihovih vojnih uspjeha Bosanska posavina važila je u to doba za sigurno područje – toliko da su iz Odžaka Anti Paveliću upućivali poruku: "Ako nisi siguran u Zagrebu, dođi kod nas u Posavinu." Procjene broja ustaških i domobranskih vojnika variraju, no svakako su bili suočeni s partizanskim snagama u omjeru od jedanaest prema jedan.

Jedanaest partizana na jednog branitelja

3. korpus Jugoslavenske armije u akciju je angažirao 16. muslimansku brigadu , 19. birčansku brigadu te 14. i 27. srednjebosansku brigadu. Komandant akcije Miloš Zekić odredio je 4. svibnja za početak opkoljavanja i "čišćenja" terena. Branitelji, međutim, nisu popuštali – znajući da zarobljenika nema, borili su se do posljednjeg metka i čak prelazili u protivnapade nakon kraha partizanskih juriša, tjereći protivnika u povlačenje. Sve je to navelo partizanskog komandanta Stevu Kovačevića da štabu javi: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci takvo što nikad nisu vidjeli. Svaki ustaša mora najprije da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt."

Krajem aprila iz Titovog štaba stigla je jasna poruka: "Ako se odžački teren brzo ne očisti, snosit ćete, svi, punu odgovornost." Rok koji je implicitno postavljen bio je 25. svibnja – Titov rođendan. Ni peta brigada angažirana na odžačkom frontu nije promijenila situaciju na terenu.

Avijacija odlučuje sudbinu Odžaka

Kad ni višetjedne kopnene borbe ni pet brigada nisu slomile otpor, iz Beograda je stigla naredba za angažman avijacije. Dvije eskadrile s ukupno 12 aviona bombardirale su odžačka sela 23. i 24. svibnja neprekidno, bez prestanka. Partizanske snage nadirale su na iscrpljene branitelje koji više nisu imali svježe snage ni dovoljno streljiva. Vlaška Mala, posljednje ustaško uporište, pala je 25. svibnja 1945. – na sam dan Titovog rođendana. Nakon 36 dana krvavih borbi završena je posljednja bitka već zvanično okončanog Drugog svjetskog rata u Europi.

Nakon slamanja otpora uslijedila je odmazda. U bolnici u selu Prud partizani su pobili sve ranjenike, njih oko 80 , zajedno s medicinskim osobljem. Dvjestotinjak zarobljenih vojnika likvidiran je bez suđenja. Po selima su ubijani svi muškarci stariji od 15 godina – nakon rata u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo učenika koji je imao živog oca.

Grupa od oko 170 vojnika ipak je pošla za rukom probiti se kroz partizanski obruč, nanevši prije teške gubitke elitnoj 14. partizanskoj brigadi Steve Kovačevića – epizoda koja je Kovačeviću pratila cijelu karijeru i za koju se smatra da mu je blokirala unapređenje u generalskom činu dugi niz godina. Čalušić se borio u šumama sjeverne i srednje Bosne još dvije godine, da bi bio uhvaćen u Tuzli i osuđen na smrt. Sudbina Rajkovačića ostala je nerazriješena – jedni tvrde da je počelo samoubistvo, drugi navode da su ga vidjeli u Španiji.