Krajem decembra 2020. godine tadašnja njemačka ambasadorica Margaret Uebber je saopćila članovima Predsjedništva, Šefiku Džaferoviću i Željku Komšiću, da će njemačka vlada tražiti da za novog visokog predstavnika u BiH bude imenovan Christian Schmidt. Već prije toga, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je obavijestio SDA i Komšića da je Merkel tražila podršku Turske za Schmidta, piše Haris Imamović za !Odgovor.ba.

Bilo je to mjesec dana nakon pobjede Joea Bidena. Podsjetimo, Sjedinjene Države su tih dana prolazile kroz tešku krizu, nakon što Donald Trump nije priznao rezultate izbora. Sve je kulminiralo 6. januara 2021. upadom nasilnih demonstranata u Američki kongres. Za razliku od Merkel, nikome u Washingtonu u tom trenutku nije bilo do BiH.

Do trenutka kada je Bidenova administracija preuzela funkcije, Schmidt je već bio nametnut kao zvanični kandidat Njemačke. Amerikancima, koji su nakon prvog Trumpovog mandata bili zainteresirani za obnovu odnosa sa EU, nije bilo lako da ga ruše. Washington je na kraju nevoljko prihvatio njegov izbor, na sjednici Vijeća za implementaciju mira (PIC) 27. maja 2021, ali zbog načina na koji je izabran, Amerikanci u toj najranijoj fazi nisu stajali iza Schmidta. Nije slovio kao njihov čovjek.

Obaviještena o tome da će dolazeća Bidenova administracija htjeti da obnovi korištenje bonskih ovlasti u BiH, Merkel je, kao veliki protivnik tih ovlasti, preventivno djelovala i, postavljajući sebi lojalnog visokog predstavnka, stavila OHR pod svoju kontrolu. Schmidt je slovio ne samo kao njemački, već kao lični Merkelin kadar.

Ali sve se promijenilo nekoliko mjeseci kasnije, u septembru 2021, kada CDU gubi izbore u Njemačkoj, a Merkel se povlači sa funkcije kancelara. Nova vlada u Berlinu, na čelu sa Olafom Scholzom (SPD), nije htjela ili nije uspjela da integriše bivšeg ministra CDU/CSU-a. Tada Amerikanci “preuzimaju” Schmidta i on će ostati pod njihovom striktnom političkom kontrolom sve do kraja Bidenovog mandata.

Iako je zamišljen kao simbol većeg njemačkog prisustva, Schmidt je na kraju postao simbol totalne dominacije SAD-a u PIC-u. Iza svih njegovih bitnih odluka stajala je Bidenova administracija, a ne Berlin ili Zagreb.

Reafirmacija Federacije

Sjetimo se da u isto to vrijeme kada Amerikanci preuzimaju kontrolu nad Schmidtom, u septembru 2021, traje velika politička kriza u BiH. Najprije, kao reakcija na Zakon o zabrani negiranja genocida, koji je 22. jula 2022. proglasio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, uoči svog odlaska s funkcije i bez podrške u PIC-u. Ono što je počelo kao otpor Inzkovom zakonu u RS-u, završilo je kao napad vlasti RS-a na državne institucije. Podsjetimo, u oktobru 2021. Narodna skupština RS usvaja Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima RS, nastojeći unilateralno preuzeti ovlasti Agencije za lijekove BiH. BiH se tada približava rubu sukoba.

Bidenova administracija, koja već tada zna da će Rusija pokrenuti invaziju na Ukrajinu, donosi stratešku odluku da utvrdi dejtonski mir u BiH popravljanjem bošnjačko-hrvatskih odnosa, čija je kriza kulminirala nemogućnšću da se imenuje Vlada FBiH, nakon izbora 2014. U navedenu svrhu (reafirmacije bošnjačko-hrvatske Federacije), krajem septembra 2021, za specijalnog američkog izaslanika za izbornu reformu imenovan je Matthew Palmer. 

Strategiju reafirmacije Federacije je najbolje pojasnio Derek Chollet, savjetnik državnog sekretara Antonyja Blinkena, kazavši u svojoj studiji o Dejtonu da “ako postoji ikakva šansa da dođe do mira, Muslimani i Hrvati moraju sarađivati politički, ekonomski i, što je najvažnije, vojno” protiv srpske strane.

Michael Murphy (Foto: Fena)

Bidenova administracija, koju čine mnogi kadrovi iz Clintonove ere, vodi se obrascem iz ljeta i jeseni 1995.

Bidenov tim u jesen 2021. polazi od toga da Republika Srpska nema šanse da nametne svoju volju, ako je Federacija, koja čini ⅔ demografske i ekonomske snage BiH, iole ujedinjena, stabilna i posvećena očuvanju Dejtona. RS se neće ni usuditi ući u sukob, sve dok je u Federaciji mir. Jedina šansa za srpsku stranu da ugrozi BiH jeste da se najprije raspadne Federacija kroz obnovu sukoba Bošnjaka i Hrvata.

Bidenovi ljudi sukob u Federaciji vide kao gorivo Dodikovog secesionizma. Zato u svrhu osnaživanja Federacije organizuju pregovore u Neumu, ali, uprkos brojnim pokušajima, bošnjačke i hrvatske stranke ne uspijevaju doći do konsenzusa. Nije tajna da je Palmer očekivao od bošnjačke strane da popusti više nego hrvatska.

Osjetivši se ohrabrenom zbog neuspjeha bošnjačko-hrvatskih pregovora u Neumu, Narodna skupština RS 10. februara 2022, donosi Zakon o nepokretnoj imovini, dižući krizu na viši stepen.

Desetak dana poslije počinje rat u Ukrajini. Situacija je na rubu eskalacije. Sjetimo se, EUFOR je po prvi put u historiji povećao broj trupa. 

Palmer je, nakon kraha neumskog procesa, napravio još nekoliko pokušaja u Sarajevu, a onda je krajem marta 2022. napustio funkciju specijalnog izaslanika za izbornu reformu. Ne želeći da prepuste stvar slučaju, Amerikanci tada odlučuju pribjeći krajnjem sredstvu, bonskim ovlastima. Američki je rezon: ako Federaciju nije mogla reafirmisati i RS nije mogla obuzdati Plamerova diplomatija, onda će moći štap bonskih ovlasti. Na historijsku pozornicu stupa Christian Schmidt.

Schmidt je, 12. aprila 2022, najprije suspendovao Zakon o nepokretnoj imovini RS-a, te dopunio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Bio je to znak velike promjene. Jasna poruka Washingtona Banjaluci. Po prvi put, nakon 2011, visoki predstavnik je, uz podršku PIC-a, iskoristio bonske ovlasti. I bio je to samo početak.

U ljeto 2022, OHR je osigurao novac za provođenje izbora, te “načeo” Izborni zakon, nametnuvši prvi paket tehničkih izmjena. Uslijedili su protesti, ali odveć mirni i nedovoljno mnogobrojni. Zato je, na izbornu noć, 2. oktobra 2022, Schmidt nametnuo izmjene Ustava Federacije i Izbornog zakona. Bio je to vrhunac njegovog mandata.

Da ne bude zabune: to nije bila samostalna odluka Christiana Schmidta, već odluka Bidenove adminstracije da se bonskim ovlastima uradi ono što nije bilo moguće medijacijom Palmera i konsenzusom lokalnih aktera. Dakle, da se reafirmira bošnjačko-hrvatska Federacija. 

Konkretno, odluka je donesena s ciljem da se Hrvatima zagarantira zastupljenost u federalnoj i državnoj vlasti, koja je dotad bila upitna, te da ih se na taj način učini privrženim Federaciji, barem u minimalnom stepenu, kako u slučaju totalne krize ne bi pratili srpsku politiku do kraja.

Istovremeno, Bidenova administracija je odlučila da neće mijenjati način izbora člana Predsjedništva BiH, iako je Palmer u jesen 2021. kazao da je to jedan od ciljeva njegove misije. Odluka da se ne dira u Predsjedništvo bio je ustupak Bošnjacima, odnosno priznanje kao legitimne njihove ambicije da imaju veći utjecaj na sastav državnih organa od onog što im dopušta formula o paritetu.

Činjenica da nije izmijenjen Izborni zakon u pogledu Predsjedništva ujedno je i najveći dokaza da Schmidt nije djelovao lično. Jer ako je on, kao što su neki tvrdili, “pod kontrolom Zagreba”, onda je morao da u oktobru 2022, ili bar kasnije promijeni i način izbora članova Predsjedništva. Ali on to nije uradio. Jer Amerikanci nisu dali takav nalog.

Da je američka strategija reafirmiranja Federacije dovela, u određenoj mjeri, do željenog rezultata, pokazala je naredna velika kriza, od ljeta 2023. do proljeća 2025, kada Hrvati, iako nisu podržali smjenu kadrova SNSD-a iz Vijeća ministara, ipak nisu podržali ni odluke RS o unilateralnom preuzimanju državnih nadležnosti (pravosuđe, SIPA, itd.), odnosno nisu krenuli u isti projekat. Za razliku od ljeta 2022, kada je HNS donosio zaključke, prijeteći teritorijalnim preustrojem BiH, predsjednik HNS-a Dragan Čović kaže da je priča o trećem entitetu besmislica.

Nakon intervencije na izbornu noć 2022, Schmidt je mirovao sve do 27. aprila 2023, kada je donio odluku kojom je suspendirao Ustav Federacije na 24 sata, kako bi Trojka i HDZ, bez saglasnosti bošnjačkog potpredsjednika, formirali vlast. Schmidt je to uradio po nalogu Bidenove administracije, konkretno - tadašnjeg američkog ambsadora u Sarajevu Michaela Murphyja. 

Cilj Amerikanaca je bio kazniti SDA, koju je Bidenova administracija okrivila za propast neumskih pregovora. Također, Trojka je u to vrijeme pokazivala spremnost na ekstremnu kooperativnost sa HDZ-om, što je bila muzika za uši Bidenovih ljudi, koji su tada bili odlučni da u što većoj mjeri reafirmiraju Federaciju i time oslabe poziciju Dodika.

Ako je i postojala izvorna namjerna Bidenove administracije da se obračuna s Dodikom, valja podsjetiti da do toga nije došlo, od dolaska Bidena u Bijelu kuću početkom 2021, pa sve do ljeta 2023. godine. Tek od oktobra 2023. kreću intenzivne sankcije protiv vlasti RS-a.

Dakle, čak dvije i po godine mandata, Bidenova administracija nije dirala Dodika. Štaviše, tretirala ga je kao partnera. Primjera radi, sjetimo se da je ambasador Murphy 25. januara 2023. izdao saopćenje, u kojem pozdravlja formiranje novog Vijeća ministara BiH, sa Dodikovim kadrovima. 

Tek dvije i po godine nakon dolaska Bidena u Bijelu kuću, krajem juna 2023, Narodna skupština usvaja zakone o neprovođenju odluka OHR-a i Ustavnog suda na području ovog entiteta. 

Uz nagovor Amerikanaca, OHR reaguje 1. jula poništavajući odluke NSRS i proglašavajući izmjene Krivičnog zakona BiH, kojima se neprovođenje odluka OHR-a i Ustavnog suda BiH određuje kao krivičnog djelo. Time je otvoren put ka procesuiranju Milorada Dodika.

Preostalih godinu i po mandata, uz relativno stabilno stanje u Federaciji između Trojke i HDZ-a, Bidenova administracija je imala jedan-jedini zadatak - privesti kraju proces Dodiku. Ali nije uspjela u tome. I to je njen najveći grijeh. Katastrofalan neuspjeh.

Neki će reći da je Bidenova administracija prekasno ušla u sukob s Dodikom. Drugi da ga nije nikad ozbiljno ni pokrenula. Kakogod, Bidenova administracije je, potaknuvši OHR da mijenja Krivični zakon, pokrenula proces protiv Dodika; ali ga, za razliku npr. od procesa Novaliću, nije dovršila i ostavila ga je Trumpovoj administraciji.

Na kraju je Trumpova administracija napravila deal s Dodikom: da se osuđujuća presuda formalno ispoštuje, a zauzvrat će Dodiku biti skinute sankcije i Christian Schmidt će, kao simbol Bidenove ere, ostati bez posla. Iako Michael Murphy sada na X-u prigovara Trumpovim ljudima, istina je da je korijen mnogo čemu lošem što se desilo u proteklih šest mjeseci u Murphyjevoj neodgovornosti, nedjelotvornosti, itd.

Djelimičan uspjeh u Federaciji i poraz u sukobu s Dodikom je bijedan bilans za Bidenovu administraciju.

Iz Milića krenula je svita, da obori Kristijana Šmita…

Dodik je još u oktobru 2025. kazao da dogovor koji ima sa Amerikancima znači kraj Schmidta, ali i bonskih ovlasti. Schmidtu je već odzvonilo, ostaje samo da se vidi šta će biti sa bonskim ovlastima. Da li je Dodik i u tom pogledu u pravu?

Schmidtu je zapravo odzvonilo onoga dana kada su Demokrate izgubile predsjedničke izbore u Americi. Iako je zamišljen kao emisar Angele Merkel, on je većinu svog mandata bio produžena ruka Bidenove administracije. Kada je, na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, američka predstavnica kazala kako Trumpova administracija neće podržati intenzivni intervencionizam u BiH, bilo je jasno da je Schmidtovo doba prošlo. Čak i da je formalno ostao, bio bi kao “kameni spavač” Inzko.

Nijedan visoki predstavnik, po pravilu, nije donosio odluke, a da prethodno nije dobio podršku SAD i najvažnijih evropskih sila (Njemačke, Francuske i UK). To znači da ni agilnost OHR-a u vrijeme Paddyja Ashdowna nije bila rezultat Ashdowne ličnosti, koliko odlučnosti velikih sila da provedu Dejton. Ličnost ima određen udio, ali nije presudna. To znači da je Ashdown prije svega bio simbol, izraz jednog stanja unutar PIC-a, a ne generator tog stanja. Isto važi i za druge visoke predstavnike, od Bildta do Schmidta. 

Nakon pobjede Trumpove administracije, čak i da je ostao Schmidt, još koju godinu, ili pak da je imenovan neko energičan i odlučan kao Ashdown, on ne bi mogao voditi drugačiju politiku od one koju je od 2011. do 2021. vodio Inzko, jer su mu ruke svezane.

Poruka da je OHR pri kraju života

Da je visoki predstavnik prije svega simbol, pokazuje i ime Antonija Zanardija Landija, talijanskog diplomate, koji bi navodno trebao naslijediti Schmidta.

Prije svega, Zanardi ima 76 godina, što je poruka da, ako bude imenovan, neće dugo ostati. Poređenja rad, Schmidt je sedam godina mlađi, što je cijeli jedan mandat, pa i više.

Drugo, za razliku od Schmidta, koji je u BiH došao iz njemačke savezne vlade, Zanardi bi došao sa efemerne pozicije ambasadora Malteškog poretka pri Svetoj stolici, čime se šalje poruka da nema političku težinu kao prethodnik.

Treće, Zanardi je služio kao ambasador Italije u Beogradu, a kasnije u Moskvi. To bi trebalo značiti da “zna razgovarati i sa Srbima”. Za razliku od Njemačke, Italija nije uvela sankcije Dodiku; štaviše, italijanske diplomate su tokom proteklih godina, na sjednicama PIC-a, znale stati u zaštitu vlasti RS-a. Prema tome, on bi trebao biti simbol kooperativnog, a ne konfrontativnog odnosa međunarodne zajednice sa RS-om.

U datoj situaciji, najbolje što se može jeste da se formalno-pravno sačuva institucija OHR-a, kako bi možda u nekim novim okolnostima ponovo bio revitaliziran i iskorišten za ono zbog čega je i uspostavljen: reduciranje mogućnosti za opstrukciju Dejtonskog sporazuma.