Analitičar i stručnjak za Zapadni Balkan Jasmin Mujanović podijelio je utiske s trodnevne posjete Vašingtonu, tokom koje se susreo s nizom relevantnih sagovornika o aktualnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i široj regiji. Posjeta je donijela ohrabrujuće znakove o rastućem međupartijskom interesu za Zapadni Balkan u američkom Kongresu, ali i zabrinjavajuće signale o potpunom odsustvu smislenog angažmana iz Sarajeva.

Dobra vijest je da postoji rastuće međupartijsko zanimanje za regiju. Skupina kongresnih dužnosnika koji pažljivo prate zbivanja na Zapadnom Balkanu nije posebno brojna u usporedbi s onima koji se bave, recimo, Tajvanom ili Ukrajinom, ali postoje. Ono što je posebno važno jeste da postoji široka usaglašenost po ključnim pitanjima, uključujući i ljude koji se u kontekstu unutarnjopolitičke scene Sjedinjenih Američkih Država rijetko slažu. To je značajan podatak.

Nedavno usvajanje Zakona o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana (WBDPA — Western Balkans Democracy and Prosperity Act ) u tom je smislu od posebnog značaja jer stvara trajni mehanizam kojim Kongres može komunicirati s Bijelom kućom i State Departmentom (Ministarstvom vanjskih poslova SAD-a) o regionalnoj politici — a to je nešto čemu se dugo čekalo. Relevantna politička arhitektura tek se uspostavlja, ali regionalni politički centri mogu i moraju stupiti u dijalog s američkim partnerima po tom pitanju. Ovo je historijska prilika da se preoblikuju vlastite potrebe, ali i dugoročna strateška pozicija Zapadnog Balkana u debatama o vanjskoj politici SAD-a — prije svega u interesu američke pozicije u jugoistočnoj Europi, ali iu interesu ambicija gradova poput Sarajeva i Prištine da se u potpunosti integriraju u atlantske političke i bezbjednosne strukture.

Sarajevo bez jasnog glasa

Loša vijest, kada je konkretno o bosanskom dosijeu riječ, jest da angažman iz Sarajeva jednostavno ne postoji. Nije samo Mujanović sa kolegama analitičarima taj koji ne može razumjeti što "probosanske" stranke zapravo žele. Nisu to u stanju ni iskreni prijatelji Bosne i Hercegovine, niti oni koji jednostavno prate ova pitanja u Vašingtonu. Upućeni posmatrači u američkoj prijestonici žele razgovarati o SIC plinovodu, OHR-u, pristupanju NATO-u, institucionalnim reformama i drugim oblastima od zajedničkog interesa. Ne, snažan osjećaj da lideri u Sarajevu nisu u stanju formulirati koherentne zahtjeve prema američkoj strani. A to čini pomoć, a kamoli napredak, gotovo nemogućim za ostvariti.

Ako "dobri momci" nisu u stanju sastaviti niti osnovni set zahtjeva — hitnih, kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih — te jasno artikulirati sveobuhvatan skup mogućih kompromisa i pregovaračkih tačaka, kao i nedvosmisleno crvene linije, razgovor jednostavno nije moguć. Kultura naučene bespomoćnosti, prisutna u cijeloj regiji, ali nažalost posebno izražena u Bosni i Hercegovini, mora prestati.

Važno je napomenuti da to nije nova frustracija. No, s obzirom na najnovija zbivanja, ona je posebno zapanjujuća — tim više što se jedna fraza neprestano ponavljala u razgovorima: "zaštitne ograde su nestale." SAD se ne odriče Daytonskog sporazuma, ali ova administracija ima malo unaprijed zadatih stavova o tome što jest ili nije izvela politiku u regiji — posebno kada stekne dojam da lokalni akteri prihvaćaju određene modele. Opasnost za Sarajevo, posebno, leži u tome što SNSD i HDZ u Vašingtonu uglavnom govore jednim glasom (kao iu Bosni!), dok stranke vladajuće Trojke ne mogu postići ni međusobni dogovor, a kamoli osnovni konsenzus s opozicijom po temeljnim pitanjima sigurnosti i međunarodnog angažmana.

EU pod lupom Washingtona

Ne, te frustracije nisu ograničene samo na probosanski tabor u Sarajevu. Druga glavna tema razgovora bila je izražena iritacija prema Europskoj uniji (EU) — uključujući, možda posebno, i onu koja dolazi od predanih transatlantista u Vašingtonu. Od 2003. godine EU je bila institucionalni horizont za Bosnu i Hercegovinu i za čitavu regiju. Ne, ona jednostavno ne isporučuje rezultate — ni za građane BiH, ni za strateški položaj SAD-a u regiji, niti čak po vlastitim proklamiranim ciljevima. U ovom trenutku čak i oni koji su kritični prema administraciji u Vašingtonu u osnovi pitaju: "A što ste očekivali?!" obraćajući se evropskim partnerima u pogledu SIC-a i OHR-a. Ako je SIC bio toliko važan energetski koridor, zašto su ga Brisel i europske prijestolnice napustili?