Odlazak visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta nije tek rutinska smjena na čelu OHR-a. Prema analizi politologa i autora Jasmina Mujanovića, radi se o najdubljem pukotini u američko-europskoj politici prema Bosni i Hercegovini od 1995. godine — s dalekosežnim posljedicama za cijelu regiju.

Schmidt žrtva američkog pritiska i dogovora s Dodikom

Mujanović je proveo dan ili dva razgovarajući s izvorima u SAD-u i Europi o odlasku Schmidta — ili, kako to Europljani uglavnom nazivaju, njegovom "smjenjivanju". Konsenzualni stav u Europi je da je Schmidtov odlazak gotovo u potpunosti rezultat američkog pritiska, te da je isti proizvod višerazinskog dogovora s vlastima entiteta RS u Banja Luci, uz blagoslov Moskve. Očekuje se da će i Schmidt sam nagovijestiti američki pritisak na zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a.

Ključna točka cijele priče, prema Mujanoviću, je dogovor koji su SAD sklopile s Miloradom Dodikom prošle godine. Za taj dogovor Dodik je putem svoje mreže američkih lobista i utjecajnih osoba od novembra 2024. platio nekoliko miliona bosanskohercegovačkih javnih sredstava. Njegova ključna koncesija Washingtonu bila je de facto prihvatanje vlastite smjene s vlasti. Zauzvrat, SAD su ukinule sankcije prema njemu i cijelom njegovom režimu.

To je, posredno, otvorilo put američkoj komercijalnoj diplomaciji s Banja Lukom — što je, prema Mujanoviću, temeljni cilj Trumpove administracije u transatlantskim odnosima. Konkretnije, SAD žele postati dominantni dobavljač ukapljenog prirodnog plina (LNG) za regiju i kontinent, u mjeri u kojoj odvajanje EU od ruske plinske ovisnosti postaje trajno.

Plinovod, zakon o imovini i zatvaranje OHR-a — paket-deal

Primarni izraz tog projekta u Bosni i Hercegovini je plinovod Južna interkonekcija (SIC), koji SAD preuzimaju kao svoju ključnu inicijativu u zemlji — iako je isti zamišljen i inicijalno financiran kao projekt EU. Dodik je, kroz direktne veze s hrvatskim nacionalističkim HDZ-om, efektivno dao zeleno svjetlo projektu kao dio šireg dogovora s SAD-om. Nakon toga je uspostavljena značajna sinergija između SAD-a, s jedne strane, i Dodika i Čovića, s druge, oko toga da to ne bude tek američka firma koja realizira projekt, već firma s značajnim pristupom u Washingtonu. Otuda AAFS Ltd — kompanija bez poznatih projekata ili zaposlenika, kojom upravljaju brat Michaela Flynna (koji je ujedno i Dodikov registrirani lobist) i Trumpov osobni odvjetnik Jesse Binnall.

AAFS je, formalno, posebno namjensko vozilo (SPV), odnosno shell company. No ostaje nejasno odakle i od koga crpi sredstva za financiranje izgradnje plinovoda vrijednog oko 250 miliona dolara — pogotovo jer pristalice kompanije tvrde da žele početi kopanje ove godine i imati plinovod operativan već sljedeće. Ključno nerazriješeno pitanje, naglašava Mujanović, jest: odakle dolazi taj novac? Nije od EU, a koliko je poznato, nije niti od američke vlade, niti od Bosne i Hercegovine.

Sljedeći koraci su, ipak, jasni: glavni zadatak novog visokog predstavnika bit će dovršiti novi zakon o državnoj imovini kako bi se prokrčio put za početak izgradnje SIC-a. Prema Mujanovićevim izvorima, nacrt zakona već postoji i razumije se kao iznimno povoljan za Dodika i Čovića. Odsutnost tog zakona do sada bila je glavna prepreka početku gradnje plinovoda, a ujedno je i posljednji ključni uvjet za zatvaranje OHR-a. SAD dakle cijelo to vide kao paket-deal: izgraditi SIC, zatvoriti OHR.

Dio žurbe objašnjava se i zabrinutošću unutar Trumpove administracije zbog novembarskih kongresnih izbora i nedavno usvojenog Zakona o demokraciji i prosperitetu Zapadnog Balkana, koji Kongresu posredno daje alate za značajan pritisak na administraciju po pitanju sankcija i potencijalno bi mogao destabilizirati odnos s Dodikom pod demokratski kontroliranim Kongresom.

Europljani u šoku, Berlin preslab da reagira

Prevladavajuće raspoloženje u Europi je alarm i šok. Dok su odnosi s Washingtonom bili zategnuti, Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan bili su područje zajedničkog interesa. Sada Europljani sve više ovaj američki manevar doživljavaju kao suštinski "anti-EU" potez. No nedostaje im koherentna ili ujedinjena protustratégija.

U odsutnosti značajnog zaokreta u Bruxellesu — primjerice sankcija prema Dodiku — što je malo vjerovatno s obzirom na Hrvatsku usklađenu s Dodikom i Čovićem — očekuje se da će SAD uspjeti stvoriti nove činjenice na terenu. Jedina dodatna nepoznanica mogla bi biti Berlinska volja za suprotstavaljanjem SAD-u, ali Merzova vlada je slaba i vjerojatno nema ni volje ni kapaciteta za to.

Mujanović zaključuje: odluka vlasti u Sarajevu da ne riskiraju fizičko hapšenje Dodika — unatoč prešutnoj međunarodnoj podršci za tu mjeru u to vrijeme — strahovito se obila o glavu i rezultirala njegovim političkim preporodom nakon gotovo sigurnog političkog kraja. Zasjedanje Vijeća sigurnosti UN-a moglo bi dati naznake razmjera transatlantskog raskola u Bosni i Hercegovini — a ako i ne da, u nadolazećim danima svejedno valja očekivati značajne obrate.