Potpisnici Memoranduma zvanično kažu da postoje principi o kojima nema trgovine i ispod kojih se ne ide: Državni suverenitet, Ustavni sud, državna imovina, euroatlantski put i funkcionalnost institucija. Sve ostalo može biti predmet političkog dijaloga. Ovo ne može!

“Ako Memorandum postane zajednički okvir djelovanja stranaka kojima je BiH na srcu, tada više neće biti moguće da međunarodni medijatori uz pomoć osovine HDZ-SNSD pojedinačno lome političke aktere i nameću rješenja koja slabe državni kapacitet Bosne i Hercegovine.“

Piše Dragan Bursać za Plenum.ba.

Godinama se probosanska politika ponašala kao čovjek koji zna odgovor na postavljeno pitanje, ali ga uporno odbija izgovoriti naglas. Dok su se secesionisti okupljali oko jasnih ciljeva, dok je HDZ disciplinovano gurao svoju agendu trećeg entiteta, dok je SNSD sistematski rastakao državu komad po komad, takozvani probosanski blok trošio je energiju na međusobna prepucavanja, svađe, sitne kalkulacije i dnevnopolitičke mahalaške obračune.

A šta je taj Memorandum?

Prvo treba krenuti od vijesti da su probosanske stranke koje imaju zastupnike u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine potpisale Memorandum o zaštiti i jačanju ustavnog poretka, državnosti i nastavku euroatlantskog puta BiH.

Za one koji ne znaju, Ovaj memorandum su potpisali Šerif Špago u ime Kluba zastupnika SDA, Saša Magazinović u ime Kluba zastupnika SDP-a, Aida Baručija u ime Kluba zastupnika NiP-a i BHI KF, Sabina Ćudić u ime Kluba zastupnika Naše stranke i Jasmin Emrić u ime Mješovitog kluba zastupnika.

Da se razumijemo, Memorandum o zaštiti i jačanju ustavnog poretka, državnosti i nastavku euroatlantskog puta Bosne i Hercegovine nije ili ne bi trebao biti tek još jedan papir za arhivu niti još jedna fotografija lidera okupljenih oko stola. Ako iza njega ostane politička volja, riječ je o možda najvažnijem zajedničkom dokumentu probosanskih stranaka u posljednjoj deceniji. Nakon godina lutanja, prvi put se na jednom mjestu pojavljuje minimum zajedničkih principa oko kojih bi se mogla graditi ozbiljna državna, ali baš državna politika Bosne i Hercegovine.


Naravno, ova zemlja je vidjela bezbroj deklaracija, platformi, rezolucija i sporazuma koji su završili kao ukras u ladicama stranačkih centrala. Upravo zato Memorandum vrijedi analizirati hladne glave, bez navijačkog zanosa, ali i bez cinične rezignacije koja je prečesto služila kao zamjena za političko promišljanje.

Država nije tema za pregovore

Prva tačka Memoranduma potvrđuje opredijeljenost očuvanju teritorijalnog integriteta, suvereniteta, političke nezavisnosti i međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine.

Na prvi pogled ništa revolucionarno. Ali upravo u tome leži sva njena težina. Godinama se u političkom prostoru vodila gotovo nadrealna rasprava o stvarima koje bi morale predstavljati aksiome svake ozbiljne države. Kao da se svakoga jutra iznova mora dokazivati da Bosna i Hercegovina postoji, da ima granice, da je međunarodno priznata i da nije privremeni projekat koji čeka konačnu podjelu.

Ova formulacija vraća diskusiju na jedino normalno mjesto: država nije predmet pregovora. Predmet pregovora mogu biti politike, zakoni i institucionalna rješenja, ali Bosna i Hercegovina sama po sebi ne može biti valuta za političko potkusurivanje. U vremenu kada se iz Banjaluke gotovo svakodnevno osporavaju državni kapaciteti Bosne i Hercegovine, a iz Mostara periodično oživljavaju snovi o teritorijalnim prekrajanjima, ova rečenica djeluje kao jednostavna istina koju je ipak bilo potrebno ponovo zapisati.

Ustavni sud kao posljednja linija odbrane

Jednako važna je i odredba koja se odnosi na Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

Napadi na tu instituciju posljednjih godina nikada nisu bili puka rasprava o pojedinim sudijama ili konkretnim presudama. Meta je bila sama ideja postojanja instance koja ima posljednju riječ u zaštiti ustavnog poretka. Bez Ustavnog suda država ostaje bez svog konačnog arbitra, a ustav postaje politička želja umjesto pravne norme.

Zato insistiranje na njegovom očuvanju u punom kapacitetu predstavlja odbranu same suštine ustavne države. Kada se napada Ustavni sud, zapravo se napada mogućnost da bilo koja institucija u Bosni i Hercegovini iznad dnevne politike zaštiti pravni poredak zemlje. Memorandum tu ostavlja malo prostora za manipulacije i relativizacije.

Državna imovina: Pitanje svih pitanja

Možda i najvažnija tačka Memoranduma odnosi se na državnu imovinu.

Potpisnici jasno potvrđuju da je Bosna i Hercegovina titular državne imovine i da jedino Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ima nadležnost da donese zakon kojim će to pitanje biti uređeno.

U jednoj rečenici sadržana je srž višegodišnjeg političkog sukoba. Rasprava o državnoj imovini nikada nije bila pitanje šuma, rijeka, zemljišta ili vojnih lokacija. Radilo se o pitanju ko je stvarni vlasnik države. Ustavni sud je na to već dao odgovor. Državna imovina pripada državi Bosni i Hercegovini. Ne entitetima, kantonima, opštinama ili nekim drugim jedinicama, orgaznizacijama, firmama ili pojedincima. Državi!

Zbog toga je važno što Memorandum ne ostavlja prostor za političke akrobatske magle i kreativna tumačenja, nego se direktno oslanja na odluke najviše pravosudne instance u zemlji. U političkom ambijentu u kojem se često pokušava predstaviti da je riječ o otvorenom pitanju, Memorandum zapravo podsjeća da je pravni odgovor već dat i da je preostalo samo njegovo provođenje u praksi.

Evropska unija i NATO bez fusnota

Posebnu političku težinu nosi dio koji govori o Evropskoj uniji i NATO savezu.

Formulacija je jasna i bez fusnota: Punopravno članstvo u EU i NATO-u predstavlja strateški vanjskopolitički cilj Bosne i Hercegovine.

Godinama je evropski put služio kao zgodna fraza iza koje su se skrivali potpuno različiti politički projekti i interesi. Jedni su podrazumijevali stvarnu integraciju u evropske institucije, drugi su istovremeno govorili o Evropi dok su gradili političke i ideološke mostove prema Moskvi.

Ovdje dileme nema. Evropska unija i NATO nisu predstavljeni kao jedna od mogućnosti, nego kao strateški izbor države i JEDINA MOGUĆNOST. Takva formulacija važna je i prema unutra i prema vani, jer međunarodni partneri već godinama pokušavaju odgonetnuti postoji li u Bosni i Hercegovini ozbiljan politički blok koji je spreman jasno definisati geopolitički pravac zemlje.

Novi visoki predstavnik i crvena linija ispod koje se ne smije ići

Posebnu pažnju zaslužuje dio Memoranduma koji se odnosi na OHR i budućeg visokog predstavnika.

Dok dio međunarodne zajednice već godinama govori o zatvaranju OHR-a kao da je riječ o tehničkoj proceduri, Memorandum nedvosmisleno potvrđuje potrebu hitnog imenovanja novog visokog predstavnika sa PUNIM ovlastima, uključujući i Bonske ovlasti, sve do ispunjenja uslova iz programa 5+2 i stvaranja mehanizama koji mogu zamijeniti intervencionu ulogu OHR-a.

Upravo ovdje Memorandum dobija dodatnu vrijednost koja nadilazi sam tekst. Ostaje nada da će ovaj dokument predstavljati crvenu liniju ispod koje probosanske stranke neće ići ni u razgovorima sa novim visokim predstavnikom. Bosna i Hercegovina je preskupo platila eksperimente međunarodnih činovnika koji su pod plaštom pragmatizma često nagrađivali opstruktore, a kažnjavali one koji su branili institucije države.

Novi visoki predstavnik mora znati da postoje principi o kojima nema trgovine i ispod kojih se ne ide: Državni suverenitet, Ustavni sud, državna imovina, euroatlantski put i funkcionalnost institucija. Sve ostalo može biti predmet političkog dijaloga. Ovo ne može. Ako Memorandum postane zajednički okvir djelovanja, tada više neće biti moguće da međunarodni medijatori pojedinačno lome političke aktere i nameću rješenja koja slabe državni kapacitet Bosne i Hercegovine.

Poruka međunarodnoj zajednici: Prestanite izjednačavati žrtvu i rušitelje države

Posljednja tačka Memoranduma, koja poziva domaće i međunarodne aktere na očuvanje mira, stabilnosti, ustavnog poretka i euroatlantske budućnosti Bosne i Hercegovine, naizgled djeluje najopštije. Ipak, između redova nosi važnu poruku.

Predugo je dio međunarodne zajednice pokušavao izjednačiti one koji ruše državu sa onima koji je brane. U ime lažne neutralnosti u isti koš trpani su secesionisti i zagovornici ustavnog poretka. Takva politika nije donosila ravnotežu. Donosila je dodatne ucjene i ohrabrivala najradikalnije političke aktere.

Ako Memorandum išta poručuje međunarodnim partnerima, onda poručuje da se Bosna i Hercegovina ne može graditi beskrajnim popuštanjem onima koji osporavaju njene temelje. Stabilnost ne nastaje nagrađivanjem blokada, nego zaštitom institucija i dosljednim provođenjem vladavine prava.

Najveći test dolazi poslije oktobra

Najveća vrijednost Memoranduma ipak nije sadržana ni u jednoj pojedinačnoj tački. Njegova snaga nalazi se u činjenici da okuplja ono što je odavno moralo predstavljati zajednički imenitelj probosanske politike: Državni suverenitet, Ustavni sud, državnu imovinu, Evropsku uniju, NATO, OHR i vladavinu prava. Sve ono što je godinama bilo rasuto po različitim partijskim programima sada je objedinjeno u jedan dokument.

A onda dolazi ono najvažnije pitanje.

Hoće li Memorandum preživjeti oktobar?

Jer upravo to čeka osovina HDZ-SNSD. Ne čeka raspad Bosne i Hercegovine, barem ne odmah. Čeka raspad političkog minimuma koji je konačno formulisan među probosanskim strankama. Čeka povratak starim navikama, međusobnim optužbama, sujetama i beskrajnim obračunima zbog kojih su državni interesi često završavali iza partijskih interesa.

Zato će stvarni test ovog Memoranduma doći nakon oktobarskih opštih izbora. Lako je potpisati zajednički dokument dok prijetnja dolazi spolja. Mnogo je teže ostati vjeran istim principima kada krenu pregovori o vlasti, ministarskim foteljama, budžetima i političkom uticaju. Upravo tada će se vidjeti da li je riječ o historijskom zaokretu ili o još jednom dokumentu osuđenom na zaborav.

Bosna i Hercegovina ne treba novi papir. Treba političku dosljednost. Treba blok koji će ove principe braniti na svakoj sjednici parlamenta, pred svakim međunarodnim izaslanikom i u svakom pregovaračkom procesu. Ako su potpisnici Memoranduma zaista sabrali dva i dva, onda su shvatili jednostavnu istinu: Država se ne brani povremenim patriotskim govorima, nego jasnim principima i spremnošću da oni ostanu nepromijenjeni i onda kada dođu politički teška vremena.

Tek tada će Memorandum postati mnogo više od dokumenta. Tek tada će postati politička obaveza prema Bosni i Hercegovini.