Piše: SENAD AVDIĆ

Prije petnaestak godina američki producenti (ESPN) snimili su dokumentarni  film "Jednom braća" ("Once Brothers") u kojem je obuhvaćen delikatan odnos velikih košarkaša, Dražena Petrovića i Vlade Divca. Dvojica vjerovatno najboljih evropskih košarkaša svoga vremena (uz Litvanca Arvidasa Sabonisa) gradili su  prijateljstvo, dapače-bratstvo, godinama, ne samo okupljajući se oko jugoslovenske košarkaške reprezentaciju, nego i kasnije, po odlasku u američku košarkašku NBA ligu. Divac koji je igrao Los Angelesu otkriva da u tuđini nije imao nikoga bližeg ni dražeg od Dražena, koji je po dolasku u NBA ligu više živio nego igrao u Portlandu. U redovnim,  dugačkim telefonskim razgovorima hrabrili su jedan drugoga, žalili se, radovali i očajavali.

Onda je sve puklo, raspršilo se, preselilo u ništavilo nakon što je Divac tokom proslave trijumfa Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1991. oteo kockasti hrvatski barjak od nekog tamošnjeg domoljuba. U Hrvatskoj je u to vrijeme počeo divljački agresorski rat kojeg je Dražen teško i dramatično doživljavao, (a Vlade baš i nije), pogotovo što je među prvima stradao njegov rodni Šibenik. Nakon epizode uz Buenos Airesa više se nikada nisu ni čuli, ni sreli.

JEDNOM, ILI VAZDA BRAĆA

Kako je okončanje njihovog prijateljstva proživljavao Dražen, to ne znamo niti ćemo ikada moći saznati: dvije godine kasnije, u ljeto 1993.godine završit će život pod točkovima cisterne na auto-putu u Njemačkoj. Šta je taj raskid značio Divcu čuli smo i vidjeli u odličnom američkom dokumentarcu u kojemongovori u Zagrebu ne samo autorima filma nego Draženovoj majci Biserki Petrović, bratu Aleksandru. Da njegove emocije prema svome "nekad bratu" nisu ugašene, vidimo u sceni u kojoj tronuto polaže cvijeće na Draženov zagrebački grob. Jednom braća-vazda braća pojednostavljen je (ne i sasvim pogrešan) dojam kojeg nudi ovaj patetično-dirljiv film.

"Jednom braća" spada u podžanr dokumentarnih sportskih  filmova koji su se izrazličitih uglova i sa nejednakim uspjehom bavili fenomenom jugoslovenske i postugoslovenske košarke. Izdvajam dokumentarac "250 stepenika" posvećen generaciji koja je osvajala juniorske svjetske i evropske košarkaške šampionate (Kukoč, Rađa, Divac, Paspalj, Avdić, Đorđević, Alibegović…koje su nazivali "white harlemovcima"). U filmu je sa dosta valjanih razloga naglašavano da su svi ti "dječaci od dva metra" kasnije ne samo postali velike, globalne košarkaše zvijezde, nego i odgovorni, čestiti, solidarni ljudi u "civilnom životu". Njihov trener Svetislav Kari Pešić nedavno je otvorio na Ilidži spomenik svom nekadašnjem suigraču i prijatelju Sabitu Hadžiću. O Pešiću je u Sarajevu napisana i objavljena knjiga. Filmski spomenik najvećem među njegovim klincima , Toniju Kukoču, filmom "Magična sedmica" napravio je Sarajlija Sabahudin Topalbećirović.

Španjolci su snimili film o Mirzi Delibašiću u kojem je autore, pored njegovog čarobnog košarkaškog umijeća, fascinirao ugled i poštovanje koje je uživao gdje god da je bio i šta god da je radio.Teško je nekome sa strane, pa i iznutra, objasniti da je Mirza usred rata u BiH u kojem je aktivno sudjelovala i službena Hrvatske, kao selektor i menadžer odveo reprezentaciju u susjednu zemlju na pripreme za Evropsko prvenstvo, koje su u velikoj mjeri logistički osigurali tamošnji košarkaši i klubovi!

Pokojni Dragan Kapičić, nekadašnji košarkaš "Zvezde" i osvajač hrpe medalja sa reprezentacijom Jugoslavije, ispričao je kako je početkom juna 1995.godine (mjesec dana nakon "Bljeska" i mjesec i pol prije "Oluje") iz Beograda krenuo (neprikladno bi bilo reći "zapucao") u Zagreb na sahranu Krešimira Ćosića kojeg je prerana smrt pokosila dok je bio hrvatski diplomata u Americi. Putovao je nekim divljim, zaobilaznim cestama, stazama i bogazama i kada su ga zaustavili hrvatski graničari, Kaponja im je rekao: "Nemam nikakve papire, dozvole, potvrde, samo imam volju da odem na sahranu svog brata Kreše u Zagreb". Godinama nakon ratova njegova kafana "Galerija" u Beogradu, kako je rekao pisac Filip David, okupljala je sve što je normalno bilo u tom gradu, košarkaše i pisce najviše.

KREŠO, BOŠA, MIRZA

Vratimo se na Krešu Ćosića koji je posredno bio zaslužan za dolazak tih godina najboljeg juniora svijeta Mirze Delibašića u "Bosnu". Prema riječima Boše Tanjevića, njemu je Ćosić  iz Amerike donio na poklon dragocjene, u Jugoslaviji nedostupne patike kojima će on kasnije namamiti Kinđeta da, umjesto za Beograd u "Partizan" sportsku i ljudsku sudbinu veže sa "Bosnu" i Sarajevo.

Košarkaši su sportski aristokrati, najveće među njima određuje viteštvo, ujedinjuje sportska i opća kultura, džentlmenska solidarnosti zajedništvo koje ne potiru individualnu autentičnost, niti famozni "identitet". Riječ je o onoj vrsti pobratimstva o kojoj je najveći pjesnik ovog jezika, Imoćanin, Beograđanin,  Sarajlija, Zagrepčanin…Tin Ujević pisao:…"Sa svakim nešto dijeliš i više vas su isti".

Primjer žilavosti košarkaškog pobratimstva bio je, recimo, onaj klub iz opustošene Vogošće koji je odmah nakon rata 1996.  nazvao "Radivoje Korać" po velikom jugoslovenskom košarkašu stradalom u saobraćajnoj nesreći u toj općini. Šta su razmišljali ljuti Nikšićani kada im je 2000. godine kombi koji je stigao iz Sarajeva dovezao  15-20 "basket-balija" koji su došli na sahranu Crnogorca i Sarajlije Vuleta Vukalovića, jednog od tvoraca KK "Bosne". "Gledamo u otvorenom sanduku Vuletov leš u besrpijekornom novom odijelu a na reveru velika značka KK "Bosna" i svi plačemo", opričavao mi je kasnije Dome Bašić, čaršijski brico i dobri duh sarajevske košarke i boemije.

Košarkaško bratstvo su gradili najveći treneri Balkana, Aco Petrović, Mirko Novosel, Duško Vujošević, Duško Ivanović, Jasmin Repeša…, koji su interventno sjedali na klupu reprezentacije Bosne i Hercegovine kada je trebalo susjedima pomoći uoči velikih natjecanja. Znamo pouzdano da se tu nije o novcu radilo, nego o nečem drugom važnijem i plemenitijem: bili su dio iste sportske familije i kućni je red nalagao da se nesebično pomogne svakom njenom članu u nevolji.

EDINOVO UDVAJANJE SA NAJVEĆIM

Edin Avdić je postao dio regionalnog (a to znači i evropskog, dakle svjetskog)  košarkaškog bratstva (i plemstva) mnogo prije nego što je prošle nedjelje tragično rano i fatalno nenadoknadivo otišao sa ovoga svijeta. U tu posvećenu zvjezdanu galaksiju ulazi se po strogim, nepromjenjivim i nepopustljivima kriterijumima od kojih je Edin, jedini među sportskim novinarima, sve ispunio fanatičnom posvećenošću i, to posebno treba izdvojiti krvničkim, bespoštednim radom. Iz dugačkih, totalnih, dragocjenih razgovora koje je posljednjih mjeseci vodio sa kremom regionalne i NBA košarke, prvo što se moralo uočiti jeste da svi, od najboljeg među njima, Nikole Jokića, do makedonsko-bosanskog Turčina Cedi Osmana, Edina doživljavaju kao svoga, nekoga sa kojim isti posao i ljubav prema njemu dijele, pa mu se povjeravaju toplinom iskrenog, otvorenog prijatelja . "Uđi, ne izuvaj se", gotovo sam siguran da je tu domaćinsku frazu Jokić izgovorio kada je na vratima svog dvorca u Denveru vidio vedrog, nasmijanog Edina. "Ja sam ti na birou k*o i ti", govorio je Jusuf Nurkić svom prijatelju Edinu u posljednjem razgovoru kojeg su vodili, nakon čega su jedan i drugi prasnuli u glasan smijeh. Smijeh je crta na licu genije, kaže jedna mudra dosjetka, Edin je bio njen maneken i promotor.

Kada je prošle godine radikalska mafijaško-sportska menažerija u Srbiji uklonila Edina Avdića sa dugodišnjeg radnog mjesta na TV "Areni", nije bilo u Sarajevu malo novinarskih i košarkaških patuljaka koje je to razveselilo. "Šta je uopće tražio tamo, morao je znati šta ga čeka na kraju balade", cinično se naslađivao taj provincijalni, samodovoljno polusvijet. Pored notorne činjenice da za košarkašake novinare nema hljeba u zemlji u kojoj nema ni košarke ni sportske televizije, takvi nisu u stanju skontati ni to da košarkaški novinari (i mladi igrači i treneri) ako su ambiciozni idu u Beograd, kao što filmadžije idu u Hollywood", pisci u Pariz, a rockeri u London.

Gdje je Edinovo mjesto u košarkaškom, novinarskom i pop kulturnom imaginariju nedvosmisleno su pokazale emocionalno potresne i jedinstvene reakcije na njegov odlazak iz onog mikro-kosmosa kojem je on želio pripadati i kojem je zauzimao značajno mjesto. Pokušaj da mu se represivnim svinjarijama to mjesto uskrati pokopan je i obesmišljen konsenzualnim pijetetom kojim se i dalje obilježava njegov odlazak. Njegovo košarkaško bratstvo možda je to najpregnantnije demonstriralo prije neku noć na utakmici "Partizan"- "Dubai"; više od 20 hiljada duša je  glasno skandiralo Edinovo ime, a nakon toga poslalo poruku onome ko je kumovao njegovom progonu sa televizije - "Vučiću-pederu"!

Ako smo započeli tekst sa najpoznatijim Šibenčaninom Draženom Petrovićem, završimo ga sa ništa manje velikim njegovim sugrađaninom Arsenom Dedićem, koji je, neka i to znamo, u ranoj mladost također bio talentiran igrač "Šibenke". U njegovoj pjesmi "Košarakaši/Ostajte gore",  imaju i sljedeći stihovi:

"Ostajte gore, zavrijedili ste/

pošto ste bolji pošto ste viši/

nad oblakom je sunčano, vedro/.

Nama dolje tmurno i kiši…

Ostajte gore u naše ime/

iznad sitnica, iznad smoga/

Nadišite se friškog zraka/

i ne silazite-nema razloga

P.S. Mnogo sam puta proteklih godina bio pitan o eventualnom srodstvu sa Edinom Avdićem, pa sam, kad bih imao strpljenja odgovarao da sam svog mlađeg prezimenjaka vidio samo jednom. Ovih dana tokom kojih protiče finale playoffa NBA Lige koje sam ranijih godina uz njegov glas pratio, vidim da smo bili rod i povezani na jedan drugačiji i dublji način: bez njega,"ne vesele mene utakmice"…u kasne noće sate, da parafraziram Jasenka Houru.