Desila se i posljednja rotacija sadašnje vlasti u predsjedavanju Domom naroda Parlamentarne skupštine BiH, ulogu je preuzeo Dragan Čović, lider HDZ-a, koji je odmah najavio “deblokadu” i ubrzanje rada zakonodavnog procesa.

Mandat prethodnog predsjedavajućeg, Kemala Ademovića, ostao je obilježen politički osjetljivim okolnostima unutar Kolegija, u kojima se Ademović nije snašao. Iako su prvenstveno blokade izazivali delegati HDZ-a i SNSD-a, u ovom slučaju pokazat će se da 'crvene linije' Ademovića nisu urodile plodom.

Sve su ih olako preskakali Čović, Špirić i ekipa.

Upravo tu nastaje ključna tačka spora, da li su postojeći odnosi rezultat jasne volje klubova ili kombinacije političkih dogovora koji su prevazišli unutrašnje usaglašavanje.

Bit će da je ovo drugo, posebno ako se zna da je Kemal Ademović izabran u Kolegij Doma naroda nakon što je sam sebe predložio, uprkos činjenici da nije bio izbor Kluba Bošnjaka.

Na kraju su ga izabrali delegati HDZ-a i SNSD-a, oni zbog čijih će blokada predsjedavanje Ademovića postati jako neugodno. Tako će Čović danas priznati da su pogriješili kada su izabrali bošnjačkog predstavnika u Kolegij. Ali, kasno je za kajanje.

Kao što je prekasno da Trojka (NiP, Naša stranka i SDP) postane cijenjen dio ekipe koja čini vlast u Bosni i Hercegovini. A Ademović je ogledalo takve vlasti. Od najavljenih kompromisa do potpune blokade. Ali, važno je reći da su blokade nastupile tek kada je servilna Trojka isporučila ono što su HDZ i SNSD poželjeli. Od kumove zgrade, sigurnosnog sektora, najznačajnijih institucija.

I upravo zbog toga kritičari procesa izbora Ademovića u Kolegij ističu da on nije bio rezultat jednoglasnog političkog konsenzusa unutar Kluba Bošnjaka, nego ishod složenih parlamentarnih kombinacija u kojima su značajnu ulogu imale upravo HDZ i SNSD.

S druge strane, formalno-pravno, izbor je proveden kroz poslovničke mehanizme koji važe u Domu naroda, što dodatno otvara prostor za različita tumačenja legitimiteta.

A upravo zbog tog raskoraka između formalne procedure i političke percepcije, Kolegij Doma naroda je u prethodnom periodu često bio predmet blokada, nedostatka kvoruma i međusobnih optužbi političkih aktera, i totalnog nesnalaženja Ademovića.

Najava Dragana Čovića o “deblokadi” i filtriranju dnevnog reda kroz dogovor “spornog i nespornog” dijela materijala može se tumačiti upravo kao kritika Ademoviću više nego kao pokušaj da se rad Doma naroda uvede u operativniji okvir.

Međutim, istovremeno ostaje otvoreno pitanje da li se time rješava suštinski problem ili samo tehnički upravlja posljedicama političkih blokada koje proizlaze iz dubljih neslaganja unutar i između klubova, odnosno stranaka koje čine vlast. Ali, ne treba imati dilemu u to da će Čović i ovoga puta biti pobjednik u nadmudrivanju.

Ademović je bivši član NiP-a, tako je i izabran u Kolegij, a sada je predsjednik Crvenih linija, stranke koja je tek formirana, pa je jasno da bi se kriza i kroz tu dimenziju mogla produbiti.

U konačnici, Ademovićev mandat pokazao je koliko je teško funkciju u Kolegiju obavljati bez čvrstog političkog uporišta unutar vlastitog kluba. Njegova uloga ostala je između formalnog legitimiteta i političke osporenosti, što ga je učinilo jednim od najspornijih predsjedavanja u novijoj praksi Doma naroda.

(Nap)