Neslavna siva medijska HDZ-ova pseudoeminencija u pokušaju Zoran Krešić, koji neumorno radi na etabliranju mita o Herceg-Bosni, negiranju države kroz tvrdnje da je za njega ta presuđena zločinačka tvorevina “svetinja” te da očekuje od HDZ-a da radi na “rušenju Federacije BiH”, sada se odlučio fokusirati na lidera SDA Bakira Izetbegovića tvrdeći da je on “gotovo neprijateljima nazvao Hrvate i Srbe i njihove vodeće političare Dragana Čovića i Milorada Dodika”, piše Stav.ba.

Stavio se tako Krešić ničim pozvan u odbranu i presuđenog predsjednika SNSD-a. A, da. Pa njemu presude, čak ni one međunarodnih sudova, ništa ne znače, jer – Herceg Bosna, “svetinja”, pratite logiku.

Krešić se po odveć oprobanom i krajnje zamornom šablonu pokušava sakriti iza kolektivnog identiteta time maskirajući vlastite radikalne agende te svjesno i tendenciozno pokušava Izetbegovićevu opravdanu kritiku destruktivnih političkih projekata koje lider SDA nije personificirao u kontekstu koji mu Krešić nastoji imputirati niti se o njima ad hominem očitao, a koja se odnosi na djelovanje onih koji faktički ucjenjuju državu i flertuju sa secesionizmom, predstaviti kao napad na cjelokupne narode.

Providna i jeftina zamjena teza, u kojoj se kritika upućena etnonacionalnim destruktivnim nastojanjima pakuje kao “neprijateljstvo prema Hrvatima i Srbima”, klasičan je spin iz kuhinje HDZ-ovih “novinara”.

Cilj je jasan. Taktika odveć isprobana. Treba stvoriti privid ugroženosti kako bi se opravdali vlastiti destabilizirajući potezi.

Čovjek koji je javno prizivao “rušenje Federacije” i koji slavi projekte presuđene pred međunarodnim sudovima, nema nikakav kredibilitet da drži lekcije o bilo čemu, a posebno da sebi daje za pravo glumiti glasnogovornika čitavih naroda koje niko, za razliku od njegovih političkih nalogodavaca, i ne napada.

Navikao je valjda Krešić na nedoraslo političko ponašanje Trojke (SDP, NiP i Naša stranka) koja mu je omogućila da bude dio Upravnog odbora RTV Federacije BiH bez obzira na historiju njegovih skandaloznih izjava. Ne vidi Trojka ništa sporno u izjavama koje je ranije komentirala čak i Američka ambasada u BiH, a koja je Krešića trebala diskvalifikovati za bilo šta, a kamoli za funkciju unutar UO RTV FBiH. Ali nije. Jer Trojku država ne zanima.

Krešić kao i uvijek fabrikuje “neprijatelje” na drugoj strani. Tvrditi da Izetbegović Hrvate i Srbe naziva neprijateljima je laž osmišljena da neutrališe političku štetu koju je Krešić nanio samom sebi i svojim mentorima.

Posebno je problematična teza da je svaka kritika Čovića automatski napad na sve Hrvate, a kritika Dodika napad na sve Srbe. No, Krešić je sve to u svojim mislima projicirao i zaključio da su njegove misli tačne, a budući da je teško otrgnuti se dojmu da je ono što sami mislimo istinito, našao za shodno okvalifikovati ih problematičnim. Valjda zato što tačno zna ko bi to u javnom prostoru mogao biti interkonekcija nestabilnosti koja BiH iznova vodi u krize?

Nije krivica Izetbegovića to što Krešić namaštava ugroženost. Ali poruka lidera SDA je sasvim jasna. BiH je previše skupo plaćena da bi bila dio zamišljenog švedskog stola opcija svih onih koji od nje namjeravaju razgradnjom supstance suvereniteta, izgraditi vlastite političke projekte.

No, totalitarnom logikom, Krešić pokušava ukinuti bilo kakvu mogućnost političke pluralnosti i demokratske kritike. Kada Izetbegović, ili bilo koji drugi bosanskohercegovački političar, kritikuje blokadu države, finansijske ucjene ili slabljenje institucija, on kritikuje konkretne političke poteze, a ne narode kojima neki političari pripadaju.

Krešić namjerno briše tu granicu kako bi zadržao narativ o “vječitom etničkom sukobu” od kojeg profitiraju politike za koje se on zalaže, a tvrdnjom da je Izetbegović izjavom da “oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu imaju alternativu. Neka idu ili neka prestanu praviti probleme. Mi nemamo alternativu. Nemamo drugu domovinu” te onom da su “srpski i hrvatski nacionalisti i bošnjački pohlepni kadrovi” ključni problem, Krešić zapravo pokušava kriminalizovati patriotizam.

U njegovoj interpretaciji, poziv na poštovanje države i njenih institucija postaje “radikalizam”, dok se otvoreno zagovaranje rušenja ustavnog poretka i slavljenje ratnih projekata stavlja u formu legitimne političke borbe.

Brisanje granice između kritike etnonacionalističkih elita i napada na same narode predstavlja opasnu manipulaciju. Kada se Čović i Dodik izjednače sa svim Hrvatima i Srbima, onda svaka kritika njihove politike automatski postaje “nacionalna ugroženost”. To je provjereni štit bijega od odgovornosti. Dužnost i legitimno pravo svakog političara, pa i Izetbegovića, jeste da ukaže na destrukciju državnih institucija. Država nije i ne može biti set mogućnosti od kojih će se uzimati budžeti i pozicije, dok se istovremeno radi na razgradnji njenog suvereniteta.

Krešićeva potreba da projektuje neprijateljstvo tamo gdje ga nema svjedoči o dubokoj krizi argumenata politike koju zastupa. Politička scena u BiH ima kapacitet za demokratski dijalog, ali on pretpostavlja jasnu diferencijaciju između naroda i političara, a sve dok medijske zmije poput Krešića budu svjesno mutili te vode, javni prostor će ostati zagađen fabriciranim strahovima na štetu svih građana.

I dok Krešić sikće, njegov najveći misaoni hendikep jeste stvarnost koja ga uporno demantuje.