Postoji politika koja laže da bi prevarila druge, ali postoji i opasnija politika: ona koja laže toliko dugo da na kraju izgubi sposobnost razlikovanja istine od vlastite obmane. Takva politika više ne proizvodi samo laži — ona proizvodi samoubilačku svijest naroda, svijest koja poraz proglašava pobjedom, zločinca junakom, presudu zavjerom, a genocid "projektom" njegovih žrtava.

Upravo tu iskrivljenu pamet gledamo u pjesmici posvećenoj presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. U njoj se Srebrenica, suprotno pravosnažnim presudama međunarodnih sudova, predstavlja kao nekakav projekat osmišljen da bi se optužili Srbi. To više nije obična laž. To je pokušaj da se mrtvima oduzme smrt, majkama bol, sudovima presuda, a počiniocima krivica.

Dobrica Ćosić, kojeg su nazivali "ocem srpske nacije", u romanu Deobe kroz glas književnog lika zapisuje:

"Lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti… Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno."

Stvaralačka i inventivna laž

Radi istine — jer se protiv laži ne smije boriti novom laži — treba kazati da je riječ o iskazu književnog lika, nastalom u kontekstu okupacije, te da u izvornom tekstu stoji "našeg patriotizma", a ne u naknadno proširenoj verziji "srpskog patriotizma". Ali upravo je današnja politika poricanja učinila sve da ovu književnu dijagnozu pretvori u svoju političku autobiografiju. Širi kontekst izvornog odlomka iz Deoba. 

Jer šta je drugo nego stvaralačka i inventivna laž kada se masovne grobnice proglase propagandom, ubijena djeca ratnim ciljevima, protjerani ljudi dobrovoljnim iseljenicima, a čovjek pravosnažno osuđen za genocid narodnim izbaviteljem?

To nije patriotizam. To je političko samoubistvo. 

Narod se ne brani lažući o njegovom zločincu. Narod se brani oslobađajući ga od zločinca. Srbija i srpski narod ne mogu biti poniženi priznanjem istine o Mladiću; poniženi su onda kada im se Mladić podmeće kao mjera časti, hrabrosti i nacionalnog dostojanstva. Priznati zločin znači spasiti obraz naroda. Slaviti zločinca znači vezati narod za njegovu krivicu.

Najtragičnija je laž kojom čovjek želi obmanuti samoga sebe. Drugoga može varati neko vrijeme, ali sebe može varati cijeloga života — i taj život pretvoriti u zatvor bez prozora. Takva je danas politika koja od Beograda do Banjoj Luke i Istočnog Sarajeva podiže oltare vlastitom porazu. Ona misli da brani prošlost, a zapravo uništava budućnost; misli da čuva narod, a moralno ga izolira; misli da gradi "srpski sv(ij)et", a zatvara srpsku mladost u svijet mitova, straha i vječitog neprijateljstva.

Srebrenica nije optužnica protiv jednog naroda. Srebrenica je presuda jednoj zločinačkoj politici i opomena svakom narodu. Ali kada se njene sudski utvrđene činjenice poriču, a njen glavni krvnik slavi, tada oni koji to čine sâmi nastoje presudu zločincu pretvoriti u moralni teret čitave nacije.

Pjesma Ratku Mladiću

Zato pjesma Ratku Mladiću nije pjesma o srpskom junaštvu. To je tužbalica nad razumom koji je zarobljen lažima. To je himna porazu politike koja još nije shvatila da se čast ne vraća poricanjem zločina, nego pokajanjem; da se budućnost ne gradi falsificiranjem prošlosti, nego hrabrim suočavanjem s njom.

Nisu Bošnjaci dužni oslobađati srpsku politiku od njene laži. Ali jesu dužni čuvati istinu — zbog svojih šehida, zbog svoje djece i zbog mira među budućim generacijama.

A srpskom narodu ostaje izbor: hoće li dopustiti da mu politički trgovci poraz prodaju kao pobjedu, laž kao patriotizam i zločinca kao junaka — ili će smoći moralne snage da kaže:

- Mladić nije naše ime. Genocid nije naše junaštvo. Laž nije naš patriotizam. Istina je jedini put našeg oslobođenja.