Kada se Milenko Samardžija sredinom jula ove godine jednostavnim nedolaskom na ročište u Sudu BiH pridružio nepreglednoj koloni bjegunaca od pravde, u javnosti se nije podigla nikakva prašina.

Muk.

I to je možda najporaznija činjenica u cijeloj priči o procesuiranju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini: bjekstvo optuženika više nije incident, ono je postalo uobičajena, gotovo podrazumijevana proceduralna faza domaćeg pravosuđa.

Optužnica protiv Samardžije i ostalih u predmetu "Živan Miljanović i drugi" teška je i mučna. Govori o odvođenju i likvidaciji 22 bošnjačka civila iz bijeljinskog naselja Bukreš, o ubistvima djece i staraca, o strijeljanju na obali Drine. Ipak, dok se porodice žrtava više od tri decenije nadaju mrvicama pravde, optuženi se branio sa slobode. Kada je shvatio da se obruč steže, jednostavno je spakovao kofere i prešao granicu, piše Murat Tahirović za Preporod.

Iza ovog pojedinačnog slučaja krije se hladna, sistemska statistika koja potpuno demaskira bh. pravosudni sistem. Prema zvaničnim podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV), u BiH je trenutno pravosuđu nedostupno čak 294 lica osumnjičena ili optužena za ratne zločine. Ova bolesna brojka znači da u susjednim zemljama slobodno šeta čitav jedan puk optuženika, generala, zapovjednika i direktnih izvršilaca najstrašnijih nedjela.

Da stvar bude gora, ova masovna bjekstva direktno blokiraju rad sudova. Zbog procesne smetnje nedostupnosti optuženih, u ovom trenutku potpuno je zaleđeno i blokirano 117 predmeta po poznatom počiniocu. Prema analizama međunarodnih organizacija poput OSCE-a, problem nedostupnosti optuženih lica paralizuje više od 30 posto ukupnih postupaka za ratne zločine koji su u toku. Dok domaći sudovi raspisuju stotine jalovih potjernica, rupa u zakonu guta i optužnice i presude. Hronologija bjekstava, ako je pažljivo čitamo, ne govori o snalažljivosti bjegunaca, već o hroničnoj kapitulaciji sistema.

U 69. izvještaju visokog predstavnika od 12. maja 2026. navodi se da je glorifikacija i negiranje genocida postalo "normal occurrence" – normalna pojava.

U izvještaju Vijeća sigurnosti UN-a pod oznakom S/2026/421 Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MICT) navodi da postoji više od 300 osoba koje su osumnjičene ili optužene od Tužilaštva BiH, a koje nisu dostupne, prvenstveno zbog boravka u drugim državama regiona, posebno Hrvatskoj i Srbiji.

Zaostaci Tužilaštva BiH uključuju:

157 predmeta protiv 1.996 osoba,

87 predmeta u istrazi,

232 predmeta protiv nepoznatih počinilaca,

približno 1.300 predmeta protiv nepoznatih počinilaca pred kantonalnim i okružnim tužilaštvima.

Sistem je kapitulirao kada je Novak Đukić, osuđen za masakr na tuzlanskoj Kapiji, iskoristio proceduralni vakuum i ustavno-sudsko ukidanje presude da pod krinkom "liječenja" ode u Srbiju. Sistem je pao na testu humanosti kada je Zdenku Grbavcu, optuženom za zločine nad srpskim civilima u Konjicu, sam Sud BiH blagonaklono odobrio prelazak granice radi medicinskog tretmana u Hrvatskoj, s kojeg se nikada nije vratio.

A kruna tog pravnog apsurda postao je slučaj Dominika Ilijaševića Come. Osuđen na 15 godina zatvora zbog stravičnog masakra nad 38 bošnjačkih civila u Stupnom Dolu, Como nije pobjegao iz pritvora niti preko divljih prelaza na Drini. On je iz mostarskog zatvora išetao na – godišnji odmor. Dobio je 25 dana slobode, prešao granicu, locirao se na ostrvu Vir u Hrvatskoj i putem medija poručio da "nije u bjekstvu", nego da samo želi komforniji pravni sistem.

Gdje leži kvaka? Zakon o krivičnom postupku BiH u svom članu 132. jasno propisuje uslove za određivanje pritvora. "Opasnost od bjekstva" je prva stavka. Pa ipak, Tužilaštvo BiH godinama upada u istu zamku: ako se optuženi tokom istrage uredno odaziva na pozive, to se uzima kao krunski dokaz njegove lojalnosti državi. Zanemaruje se ključna psihološka i logistička činjenica – optuženi ne bježe dok traje istraga; oni bježe onda kada shvate da je optužnica neizbježna ili kada dobiju insajdersku informaciju da će biti osuđeni.

Posjedovanje dvojnog državljanstva, srbijanskog ili hrvatskog, u kombinaciji s blagim mjerama zabrane, poput oduzimanja bh. pasoša, u praksi ne znači ništa. Granica sa susjedima prelazi se s ličnom kartom ili ilegalno, a ustavi Srbije i Hrvatske garantuju da svoje građane neće izručiti Sarajevu.

Ova pravna nemoć ima i svoju biološku dimenziju. Svjedoci umiru, porodice žrtava odlaze s ovog svijeta ne dočekavši satisfakciju, a optuženi u ugodnom egzilu čekaju da biologija odradi ono što bh. pravosuđe nije imalo hrabrosti ili mudrosti da spriječi.

Bjekstvo Milenka Samardžije zato nije vijest koja treba da nas iznenadi. To je samo još jedan potpis na presudu bh. pravosuđu, koje je od institucije koja treba da donosi smiraj i pravdu postalo protočni bojler kroz koji optuženi za najteže zločine bez većih problema odlaze u slobodu. Pravda u BiH nije samo spora – ona je, zahvaljujući sistemskom nemaru, odavno u bjekstvu.