Europski kontinent, tokom povijesti, doživio je brojne promjene. Ratovi, vojna osvajanja, seobe naroda, planska naseljavanja područja – sve to utjecalo je na genetski sastav modernih Europljana.

Stoga ne iznenađuje da su se i znanstvenici s poznatog Instituta Max Planck fokusirali upravo na tu temu.

Kako su objavili u svom stručnom radu, širenje Slavena jedan je od "najfomativnijih, ali i najmanje shvaćenih" događaja u europskoj povijesti.

Naime, prvi zapisi o kretanjima Slavena pronađeni su u bizantskim zapisima iz 6. stoljeća. Ali, za razliku od kretanja drugih plemena ili osvajanja Huna, što se tačno događalo sa slavenskim plemenima dugo je godina bila prava zagonetka.

Dijelom su za to krivi sami Slaveni, koji nisu za sobom ostavljali puno tragova, ni fizičkih, a ni pisanih. Povjesničari su se često oslanjali na zapise stranih kroničara koji nisu baš uvijek bili najprecizniji.

Međutim, međunarodni istraživački tim iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske uhvatio se u koštac s "tajanstvenim Slavenima" i došao do zanimljivih otkrića zahvaljujući iscrpnoj analizi DNK-a srednjovjekovnih slavenskih populacija.

Kako su naveli u objavi za medije, sekvenciranjem više od 550 drevnih genoma tim je uspio otkriti kad su Slaveni doživjeli svoj uspon, ali i odgovoriti na pitanje – otkud zapravo potječu?

Napokon utvrđeno porijeklo Slavena

Genetska analiza upućuje na porijeklo u regiji koja se proteže od južne Bjelorusije do centralne Ukrajine.

Iako su izravni dokazi iz ranih slavenskih središnjih regija još uvijek rijetki, naši genetski rezultati nude prve konkretne tragove o formiranju slavenskog porijekla – upućujući na vjerovatno porijeklo negdje između rijeka Dnjestar i Don, kaže Joscha Gretzinger, genetičar s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu i glavni autor studije.

Osim toga, analiza je pokazala kako su velike migracije, počevši od 6. stoljeća, odvele Slavene preko širokih područja srednje i istočne Europe. To ne samo da je utjecalo na Slavene već je uzrokovalo gotovo potpunu promjenu genetskog sastava regija istočne Njemačke i Poljske.

No, za razliku od nekih drugih carstava i plemena koji su osvajali područja i širili svoj utjecaj, Slaveni su gradili nova društva u fleksibilnim zajednicama, organiziranima oko proširenih obitelji i patrilinearnih srodničkih veza.

Primjerice, u istočnoj Njemačkoj, navode znanstvenici, promjena je bila duboka. Višegeneracijske obitelji bile su okosnica društva. S druge strane, u susjednoj Hrvatskoj je dolazak istočnoeuropskih skupina donio mnogo manje poremećaja u postojećim društvenim obrascima. Društvena organizacija na ovom području zadržala je značajke ranijih razdoblja, što je rezultiralo miješanjem ili paralelnim postojanjem novih i starih tradicija.

Kako ističu znanstvenici, uzorci DNK-a iz Hrvatske i regije otkrivaju kako su se istočnoeuropski migranti miješali s raznolikim lokalnim stanovništvom. To znači da se u današnjim balkanskim populacijama znatno razlikuje udio istočnoeuropskog porijekla, ali često čini otprilike polovicu ili nešto manje modernog genskog fonda. To samo potvrđuje da slavenska migracija nije bila val osvajanja, već dug proces miješanih brakova. U konačnici to je rezultiralo kulturnom, jezičnom i genetskom raznolikošću koja je i danas karakteristična za Balkanski poluotok.

-Umjesto da se radi o jednom narodu koji se kretao kao jedan, slavenska ekspanzija nije bila monolitni događaj, već mozaik različitih skupina, od kojih se svaka prilagođavala i miješala na svoj način – što sugerira da nikada nije postojao samo jedan 'slavenski' identitet, već mnogo njih, objašnjava Zuzana Hofmanová s MPI EVA i Masarykova univerziteta u Brnu u Češkoj, jedna od glavnih autorica studije.

Zanimljivo je to da je genetska analiza otkrila kako su se selile cijele porodice, ali i kako su u slavenskim plemenima muškarci i žene podjednako pridonosili društvu.

Neovisna potvrda iz Češke

Dok je međunarodni tim objavljivao tu analizu DNK-a, u isto je vrijeme u časopisu "Genome Biology" objavljen rad u kojem je otkriveno da je došlo i do promjene stanovništva u Južnoj Moravskoj (Češkoj) te da se taj demografski pomak može povezati sa Slavenima.

Kako navode, pojedinci povezani sa slavenskim kulturnim horizontima imali su afinitet prema sjeveroistočnoj Europi. Isti je genetski signal bio prisutan u pojedinaca u 7. i 8. stoljeću, ali i kontinuiran do 9. i 10. stoljeća.

Novo poglavlje

Ova otkrića o povijesti slavenski plemena nude nove perspektive o tome zašto su se slavenske grupe tako uspješno širile i ostavljale toliko malo tragova.

-Slavenska migracija, ističe jedan od glavnih autora studije Walter Pohl, predstavlja fundamentalno drugačiji model društvene organizacije.

Njihova društvena otpornost, relativno jednostavno egzistencijalna ekonomija i spremnost na prilagodbu učinili su ih prikladnima za razdoblja nestabilnosti, bilo uzrokovana klimatskim promjenama ili kugom, ističe Pohl.

To podupiru i novi genetski nalazi – zajedničko porijeklo predaka, ali i regionalne razlike oblikovane miješanjem s lokalnim stanovništvom. I dok su se na sjeveru raniji germanski narodi većinom odselili i tako napravili prostor za dolazak Slavena, na jugu su se doseljenici stopili s postojećim zajednicama.

-Širenje Slavena vjerovjatno je bio posljednji demografski događaj kontinentalnih razmjera koji je trajno i temeljno preoblikovao i genetski i jezični krajolik Europe, kaže Johannes Krause, direktor Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju i jedan od glavnih autora studije.