Prođe par sedmica od pada prepodobnog raba Božijeg Aleksandra Vučića sa trona, a njegove naprednjačke svetosti ćacijarha srpskog, gospodina Porfirija nigdje nema da pruži utjehu svom duhovnom sinu kojeg je zadesila golema nesreća. Do jučer je patrijarh bio stub i tvrđava naprednjačkog režima, uvijek spreman da priskoči u pomoć svom voljenom autokrati, a danas ga nema da javno podrži odlazeći režim.

Duhovni batinaš

Onomad je patrijarh usred Moskve olajavao pobunjene studente i građane kod diktatora Putina, masovnog ubice, difamirajući proteste kao “obojenu revoluciju”, a danas ni riječ da kaže protiv te iste “cvjetnaje revoljucije” koja je Vučića potukla do nogu.

Svakog kritičara naprednjačkog režima iz crkvenih krugova Porfirije je progonio i strogo kažnjavao, dvojicu teologa je čak i anatemisao, isključio iz crkve, jednog episkopa je smijenio sa vladičanskog trona, ali sve je to bilo uzalud, pao je nenarodni, antihrišćanski režim, uprkos svim naporima njegovih neprijatelja. Svako se u gušenju sveopćeg bunta služio sredstvima koja su mu dostupna.

Partijski lojalisti su autima gazili demonstrante, kriminalci su bejzbol-palicama lomili vilice, stranački batinaši su premlaćivali, takozvani policajci i žandarmi su mlatili pendrecima nedužne ljude, tabloidni propagandisti su masno klevetali i podstrekivali na nasilje i represiju, a patrijarh je dijelio anateme, opanjkavao kritički nastrojene teologe, smjenjivao nepokorne crkvene činovnike. U suštini, patrijarh je bio duhovni batinaš Aleksandra Vučića.

Stare navike

Nije patrijarhu ni lako, režim uz koji je stao korumpiranom dušom i tijelom odlazi u ropotarnicu historije, vodećim ljudima tog režima prijete dugogodišnje robije, nova vlast zagovara vladavinu prava i zakona, možda sutra nadležni organi pročešljaju i poslove patrijaršije i episkopija, pa mnogi ugledni monasi zamijene keliju ćelijom. Nikad se ne zna šta nosi dan, a šta nosi noć. Došlo vrijeme posljednje, kad će i crkveni velikodostojnici morati da se drže zakona, totalna dekadencija je sve zahvatila, kuda ide ovaj pali svijet.

Iako Porfirije nije pružio javnu podršku i duhovnu utjehu palom autokrati, s kojim je u tandemu godinama ovu zemlju zavijao u crno, ipak nije ostao ni neutralan. Teško je osloboditi se starih navika, kad se sližeš sa zlom, navadiš na bljuvanje otrova, ogrezneš u grijeh do balčaka – nije se toga lako osloboditi, čak ni kad ti takva praksa ne ide u prilog, duševna inercija je jača od zdravog razuma i nagona za samoodržanjem.

Služio je patrijarh prvog novembra pomen stradalima ispod novosadske nadstrešnice, pa je izgovorio i besjedu koja je bila, blago rečeno, bizarna. Čisto da se podsjetimo, prije dvije godine kad je nadstrešnica pala uslijed naprednjačke korupcije i ubila nedužne ljude koji su čekali prevoz – Porfirije je bio baš u Novom Sadu. Toliko ga je pogodila tragedija koja se dogodila u njegovoj blizini da mu na pamet nije palo da obiđe mjesto zločina, da se pojavi, da zapali svijeću i kaže koju riječ utjehe porodicama stradalih i vjernom narodu.

Uvijek uz zločince, nikad uz žrtve

Imao je ćacijarh važnije obaveze, prisustvovao je otvaranju dvodnevnog naučnog skupa pod nazivom „Dva vijeka Letopisa Matice srpske: časopis dugog, kontinuiranog trajanja kao međunarodni fenomenˮ. Tu se obratio okupljenima, među kojima su bili i vladika bački Irinej, ali i druge ugledne zvanice, što reče patrijarh u svom obraćanju – “uvaženi predstavnici pokrajinskih vlasti; dragi gradonačelniče Grada Novog Sada”.

Porfirije je brže-bolje zbrisao u Beograd, odakle je izdao šturo saopćenje u vidu izjave saučešća, prepuno općih mjesta, izanđalih floskula, bez ikakve naznake da ga je tragedija dirnula. “U ovim teškim trenucima važno je da budemo jedni uz druge, da se podržavamo i da pružamo utjehu onima kojima je najpotrebnija”, napisao je Porfirije u izjavi saučešća.

I onda ga nigdje nije bilo, pogotovo ne uz one kojima je utjeha najpotrebnija. Što je i razumljivo, ne možeš da budeš i uz zločince i uz žrtve, a poglavar SPC-a je odavno izabrao stranu. Nije on tek tako dao Orden svetog Save Miloradu Vučeliću, niti je crkva slučajno bila duhovna podrška Karadžiću, Mladiću, Plavšićki i ostalim najgnusnijim ratnim zločincima.

Dimna zavjesa od riječi

Nakon pomena mučki ubijenima, Porfirije je ovako započeo propovijed: “Čuli smo iz Jevanđelja poznati odlomak o bogatašu i Lazaru, odlomak iz Jevanđelja po Luki. I vidjeli smo u tom Jevanđelju da ono što nas čini ljudima, da ono što nas opravdava kao ikone Božije, jeste naša vjera u Boga i ljubav prema Bogu koja ne može drugačije da se pokaže, potvrdi i otkrije nego kao ljubav prema bližnjem”.

Jevanđelska priča zapravo govori o bogatašu koji je bio apsolutno ravnodušan prema patnji ubogog Lazara, pa je zato završio u paklu. To bi trebalo da bude opomena bogatima, i tu priču je trebalo patrijarh da propovijeda svojim ortacima, koji nisu samo ravnodušni prema patnji drugih ljudi, već najveće uživanje nalaze u nanošenju zla nedužnim ljudima.

Rekao je patrijarh u propovijedi i ovo: “Kada se rastajemo onda kada to naša ljudska logika ne predviđa, onda kada imamo utisak da se nešto desilo ranije nego što bi trebalo da se desi, mi ipak znamo da je važnije od svega ne kada će ko otići u naručje Božije, nego gdje će stići, da li će zaista biti u naručju Božijem ili će to naručje promašiti”.

Tja, ko šta radi, Porfirije relativizira zlo i dimnom zavjesom od tobože bogougodnih riječi pokušava da sakrije zločine svojih naprednjačkih pajtaša. Ljudska logika je mogla da predvidi pad nadstrešnice, samo da su nadležni radili svoj posao i da je provjereno kako su napredni skakavci radili rekonstrukciju. A smrt šesnaestero ljudi uopće nije trebalo da se desi, to nije bila Božija volja, već posljedica naprednjačke korupcije, o čemu će istraga i sud reći posljednju riječ, nakon čega će odgovorni završiti na robiji, među kojima su i brojni naprednjaci bliski patrijarhu.

Nikogović i moralno ništavilo

Ovo bagateliziranje smrti, i to smrti do koje je došlo mučkim, podlim ubistvom, uslijed pohlepe i nezajažljivosti naprednjačke kaste, ovo tobožnje kršćansko propovijedanje da zemaljski život nije važan, da je važno samo gdje će duše pokojnika završiti poslije upokojenja – pokazuju bolje od svega kakav je Porfirije čovjek. Nikogović i moralno ništavilo. A ova tobožnja briga da li će pokojnici završiti u Božijem naručju ili će ga promašiti, to je naprosto cinizam čovjeka koji se zarad moći i novca, zarad položaja i zemaljskih dobara odrekao i Boga i Carstva nebeskog.

Usput budi rečeno, nije patrijarhovo da sudi ko će gdje dospjeti poslije smrti, nije on ni Bog ni sudija, niti je nadležan za Strašni sud. Ali, kad čovjek zgrabi moć, kad raspolaže ljudima, kad radi kome šta hoće, a da ga niko ne sprečava u toj samovolji – vremenom povjeruje da je Bog.

Zborio je patrijarh i kako se molimo “da se i trag tuge, trag bola koji je iscrtan toga dana na tijelu čitavog našeg narodnog bića zacijeli”. Za to zacjeljenje dvije godine su se borili upravo oni koji su se pobunili protiv naprednjačkih zlikovaca, upravo oni protiv kojih je Porfirije sve vrijeme stajao, a neke od njih je progonio i anatemisao. Uslov za to zacjeljenje je pravda, utvrđivanje odgovornosti i sudska presuda protiv vinovnika ubistva. A to postaje moguće tek sad, kad patrijarhova naprednjačka družina silazi sa vlasti – u zatvor. Da se Porfirije pitao, nikad Vučić ne bi pao s trona, nikad ne bi pravosuđe počelo da radi svoj posao, nikad se ne bi stekli uslovi da se osude zločinci.

Na kraju je patrijarh prozborio i ovo: “Isto tako, molimo se Gospodu da nam pomogne da znamo da je svaki život dar Božiji i da imamo odgovornost za njega, a u ovom slučaju, imamo svi odgovornost za sve, ali postoji neko ko je na drugačiji način odgovoran za ono što se desilo”. A ko je to na drugačiji način odgovoran? Čemu ove maglovite aluzije? Zašto patrijarh ne kaže ko je odgovoran? Samo zato što je bio dio družine koja je odgovorna za smrt šesnaestero ljudi?

Crkvena hijerarhija protiv vjernika

Kasno je za vađenje, otuda i ova relativizacija u tobožnjem duhu Dostojevskog, kako smo svi odgovorni za sve. Pa nismo. Nismo svi odgovorni za zločinstva, razbojništva, korupciju kriminalne bande koja je vladala ovom zemljom predugo. Odgovorni su oni koji su bili dio te ekipe, oni koji su bili na vlasti, a odgovorni su i oni koji su im davali duhovnu podršku. I dolazi vrijeme kada će za svoja djela odgovarati.

Porfirije je još jednom pokazao da nije ono za šta se predstavlja, da nije patrijarh jedne hrišćanske zajednice, već ćacijarh Srpske naprednjačke crkve. Ako Studentski pokret ispuni predizborna obećanja, ako svako ko je kršio zakon bude priveden pravdi, ako svako ko je učestvovao u uništavanju vlastite države i društva bude odgovarao, bojim se da će i Porfirije morati ponešto da objasni nadležnoj instanci.

Dolaze neka drugačija vremena, za srpsko društvo, ali i za srpsku crkvu. Ko zna, možda se dogodi nezamislivo, pa najzad dobijemo vjerskog poglavara koji vjeruje u Boga. Uprkos početku promjena, takva mogućnost i dalje djeluje nadrealno, ali dešavale su se i nevjerovatnije stvari na svijetu, ko zna, možda se prijatno iznenadimo. A što se tiče crkvene hijerarhije koja se dobrovoljno stavila u službu zlikovačkom režimu, koja je radila protiv svog naroda, protiv vlastitih vjernika, ali i svih drugih građana, rugajući se Hristu i jevanđelju, mogu samo da parafraziram našeg velikog esejistu: Oni koji su zajedno išli u kriminal, neka zajedno idu na robiju.

Piše: Tomislav Marković. AntenaM