Oni u prvi plan ističu da je Slovačka jedna od pet zemalja članica EU koje ne priznaju nezavisnost Kosova, kao i Španija, iz koje potiče Josep Borrell koji je u decembru imanovan za šefa diplomatije EU, pa bi, ukoliko bi Lajčak bio imenovan, obojica visoko pozicioniranih diplomata EU, zaduženih za pitanje spora Srbije i Kosova, poticala iz zemalja članica koje ne priznaju nezavisnost Republike Kosovo.

Kao drugi razlog, navode da Lajčak ima "istoriju političkih neuspjeha na Balkanu" i kao treći razlog Vogel i Weber navode da Lajčak ima historiju stavljanja ličnih i profesionalnih ambicija iznad misije koja mu je dodijeljena.

"Naglo je napustio mjesto u Sarajevu nakon godinu i po dana na toj funkciji - uz objašnjenje da ne može da odbije ponudu Roberta Ficoa, tadašnjeg premijera Slovačke, da predvodi diplomatiju te zemlje - samo da bi narednih godina potkopao svog nasljednika u Sarajevu", tvrde oni.

Vogel i Weber dodaju, pozivajući se na brojne neimenovane izvore, da je Lajčak tražio mnogo širi portfelj od pregovora Beograda i Prištine, "iako je dobro znao da je ovo samo po sebi posao s punim radnim vremenom".

Upravo za dvije posljednje tvrdnje autora, "Slobodna Bosna" tražila je od Bodo Webera dodatno pojašnjenje, budući da u našoj javnosti to pitanje nije ranije analizirano.

Za “Slobodnu Bosnu” Weber je istakao da se tvrdnja kako je Miroslav Lajčak “potkopavao svog nasljednika u Sarajevu” prvenstveno odnosi na 2009. godinu i tzv. Butmirske pregovore o ustavnim reformama predvođenim Evropskom unijom, tj. Švedskom kao tadašnjom predsjedavajućom EU-a, te Sjedinjenim Američkim Državama.

“Lajčak kao bivši specijalni predstavnik EU-a i Visoki predstavnik međunarodne zajednice, koji je samo nekoliko mjeseci kasnije doslovce pobjegao od te funkcije, da bi nastavio karijeru kao ministar vanjskih poslova Slovačke, se pojavio u Butmiru uz tadašnjeg švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta, bez ikakve formalne funkcije na tim pregovorima, dok je njegov nasljednik Inzko na tim pregovorima potpuno marginaliziran od strane predstavnika EU-a (i SAD-a)”, tvrdi Weber.

Weber dalje tvrdi da je u dva navrata Lajčak načinio štetu reformskim inicijativama u BiH koje su dolazile sa Zapada, prvo kao Visoki predstavnik a kasnije sa pozicije ministra vanjskih poslova Slovačke.

“Lajčak je dva puta učestvovao u neuspješnim političkim inicijativama EU-a (Zapada) u BiH koji su zbog loše koncipiranosti unaprijed bili osuđeni za propast. Prvi put sa zvanične pozicije, gdje je lošom političkom procjenom napravio dodatnu štetu koja je završila u popuštanju pred Dodikom, drugi put bez funkcije, ali s efektom značajnog slabljenja pozicije svog nasljednika”, naglašava sagovornik “Slobodne Bosne”.

Pitali smo Webera i zašto je Lajčak “tražio mnogo širi portfelj od pregovora Beograda i Prištine” kako tvrdi u svojoj analizi, te da li je taj zahtjev povezan sa njegovim prošlim angažmanom u Bosni i Hercegovini i sa njegovom simpatijom prema Dodiku.

Weber smatra da bi bilo neodgovorno tvrditi da Lajčak ima simpatiju prema Dodiku ili da je prosrpski orijentisan, ali da je doprinio njegovom političkom usponu.

“Lajčak ne umije da zauzme odlučan stav prema Dodiku, jer je svojim popuštanjem prema Dodiku u vrijeme svog mandata u BiH značajnim dijelom doprinio usponu Dodika i stanju permanentne krize u kojoj se BiH danas nalazi. A to u efektu dođe isto. Treba njega pitati zašto je tražio takav širok mandat, uključujući i pitanje zašto je, ako su naše informacije tačne, eksplicitno tražio da on obuhvati i BiH”, zaključuje Weber.

(S. Begović)