Za ovaj poremećaj koristi se i naziv ovisnost o kockanju, mada u ovom poremećaju, za razliku od ostalih oblika ovisnosti, nema unošenja sredstva ovisnosti izvana. Ostale značajke su iste: žudnja, gubitak kontrole, tolerancija, apstinencijske smetnje, recidivirajući tok bolesti, stigma, način liječenja.

Naravno da sve osobe koje igraju igre na sreću, nisu patološki kockari. Gdje je granica, kada prestaje zabava i nastaje poremećaj?

O poremećaju govorimo kada osoba:

1. većinu vremena provodi zaokupljena kockanjem bilo da kocka ili prepričava događaje u vezi s kockanjem, planira kako doći do novca, mašta o uspjehu,
2. zanemaruje sve ostale oblika zadovoljstva,
3. treba sve veće i veće uloge da bi postigla isti stepen uzbuđenja i zadovoljstva,
4. opetovano ulaže napore da prestane kockati, ali bez uspjeha,
5. pri pokušaju prestanka osjeća nemir, razdražljivost, loše raspoloženje, nesanicu,
6. počinje posuđivati novac, a zatim činiti nezakonita djela, poput pronevjere, krivotvorenja i slično,
7. nastavlja takvo ponašanje uprkos štetnim posljedicama.

Liječenje nije po klasičnom medicinskom nego po javnozdravstvenom modelu. Najbolji rezultati se postižu kombiniranjem socioterapije, psihoterapije i lijekova.

Od lijekova se koriste antidepresivi, jer se depresija javlja u 70 posto patoloških kockara, zatim anksiolitici, grupa lijekova koji smanjuju napetost, tjeskobu, strepnju i strah, te stabilizatori raspoloženja, koji djeluju na impulsivnost.

Psihoterapija se provodi kao individualna i obiteljska. Najbolji rezultati se postižu primjenom bihevioralno-kognitivne psihoterapije. Bihevioralna teorija o nastanku poremećaja polazi od toga da je svako ponašanje naučeno pa tako i patološko ponašanje i da je moguće usvojiti obrasce ponašanja koji su socijalno prihvatljiviji i korisniji za samu osobu. Kognitivna teorija polazi od negativnih automatskih misli i disfunkcionalnih vjerovanja, kao što je npr. "Ja sam dobitnik" ili "Kockanje će sve srediti" i kroz kognitivne psihoterapijske tehnike ispravlja iskrivljenja u mišljenju.

Socioterapija koristi blagotvorno djelovanje grupe u terapijske svrhe. Najvažnije što osoba dobije u socioterapijskoj grupi je osjećaj pripadnosti i razumijevanja, zatim buđenje nade da je moguć izlaz, zrcaljenje - slušajući priče drugih vidi se kao u ogledalu, demaskiraju se neprihvatljivi stilovi ponašanja i usvajaju prihvatljivi, lakše se otkrivaju potisnuti osjećaji, koji se, onda, prorađuju na individualnoj psihoterapiji.

Cilj liječenja je ne samo prestanak kockanja, već potpuna rehabilitacija osobe, što je dugotrajan i kompleksan proces koji uključuje cijeli tim stručnih osoba. Zbog toga je, kao i kod svih ostalih bolesti ovisnosti, naglasak na prevenciji poremećaja.