Vaš komentar rezultata lokalnih izbora u BiH, jesu li promjene u Sarajevu, Banjoj Luci i Bijeljini najava promjena i na općim izborima?

- Ne mislim da treba gledati kroz istu prizmu rezultate izbora u Sarajevu s rezultatima u Bijeljinji i Banjaluci, poglavito u Banjaluci. Mislim da se tu radi o dva različita ideološka, prije svega, koncepta, o dva pristupa. Na lokalu u Sarajevu su došle većinom proliberalne, prolijeve snage, naravno ima tu i tradicionalista, ali u daleko manjem broju. S druge strane, kada govorimo o izborima u Banjaluci, na vlast je došao Draško Stanivuković koji je radikalni nacionalistički populista, što znam po njegovim riječima i djelima. Možemo reći da se u Banjaluci, s ideološkog stajališta, ništa nije desilo. Banjaluka je glasala protiv režima Milorada Dodika, a ne za Draška Stanivukovića. Međutim, mislim da se dobar dio Banjaluke, nažalost, slaže s ideološkim okvirima Draška Stanivukovića.

Kao antifašist, često na društvenim mrežama kritizirate stavove novog gradonačelnika Banje Luke, zbog čega upozoravate da se u isti koš ne treba stavljati pobjeda Srđana Mandića u općini Centar u Sarajevu i Draška Stanivukovića u Banjoj Luci?

- Ja ne znam da Srđan Mandić negira srebrenički genocid i ne znam da se fotografiše s četnicima i s četničkim zastavama, što Stanivuković ne da radi, nego se ponosi tim. To mu je „trade mark“. Bitna stvar koja se ne spominje toliko je da je Draško do pobjede u Banjaluci došao na krilima paradigme „novog srpskog sveta“, na onim snagama koje su, predvođene Srpskom pravoslavnom crkvom, pobijedile u Crnoj Gori, dakle riječ je o ultranacionalistima i to se ne može zaista porediti ni s ljudima u okuženju gospodina Mandića, ni s Bogićem Bogićevićem, ako pretpostavimo da će on biti budući gradonačelnik Sarajeva.

Na Dan državnosti BiH pola države ne slavi praznik, a u drugoj polovini ga jedni slave, a drugi ignoriraju, jesmo li u 2020. godini pobijedili fašizam i kome smetaju odluke iz Mrkonjić-Grada od prije 77 godina?

- Ne da nismo pobijedili fašizam nego smo u okovima i kandžama fašizma kakav nije bio od kraja rata. Dakle, fašizam je sad najizraženiji i najotvoreniji, igra se potpuno otvorenih karata, potpuno je legalan, vidite Milorada Dodika, vidite način na koji se ne proslavlja Dan državnosti BiH, vidite kako to sve funkcioniše, tako da smo mi poprilično daleko od bilo kakve pobjede nad fašizmom.

Zašto se Srbi s obje strane Drine stide svoje herojske antifašiističke prošlosti?

- Kad na vlast zadnje tri decenije, od Miloševića do danas, dođe garnitura političara, istoričara i vjerskih službenika koji imaju paradigmu da su četnici „dobri momci“, oslobodioci, da su četnici prvi gerilci Evrope, pa kad to sve začine lokalnim nacizmom nedićevskog i ljotićevskog tipa i kada tako uče djecu već tri decenije, onda djeca, već sada odrasli ljudi koji imaju 30 i više godina, izlaze iz tih školskih obrazovnih ustanova kao formirane nacionalističke ličnosti koje zaista vjeruju u paranauku i paraistoriju i tako se i predstavljaju. Dakle, najveći je problem, ne samo u političarima, što kupuju nacionalističke poene na takav način, nego što transgeneracijski djeluju i uništavaju mlade ljude, koji postaju i ostaju nacionalisti.

Svakodnevno svjedočimo negiranju genocida, slavljenu ratnih zločinaca, kojima u čast i neke vladajuće stranke u BiH organiziraju komemorativne skupove uprkos presudama za jezive zločine, silovanja. Što bi trebalo napraviti da jednom zasvagda raščistimo s fašističkom ideologijom?

- Najjednostavnija stvar na svijetu je konačno donijeti zakon o zabrani negiranja zločina i genocida. Dakle, svaka osoba u javnom diskursu koja se pojavi, da na bilo koji način negira ratne zločine i genocid i afirmiše ratne zločince, mora biti pravno sankcionisana. Tako ćemo izbjeći razne šokantne nastupe pojedinih političara u medijima i tako ćemo izbjeći, što je najbitnije, predizborne kampanje koje se baziraju na veličanju ratnih zločinaca i to je nešto što, ako Bosna i Hercegovina planira da bude civilizovani dio svijeta na ovaj ili onaj način, mora da riješi donošenjem takvog zakona.

Kritičar ste nove prosrpske vlasti u Crnoj Gori. Je li na pomolu nagori scenarij u toj nama susjednoj zemlji? Kakva je uloga Srbije i Rusije?

- Ja se bojim da se taj scenarij ubrzano ostvaruje pred našim očima, da mi u zadnjih par mjeseci gledamo kako se stvara „srpski svet“ i imamo, vjerovatno, najdokumentovanije scene u istoriji čovječanstva, kako se od jedne građanske, antifašističke države, države koja je ušla u NATO pakt, koja je na putu ulaska u EU, stvara jedna pročetnička, nacionalistička zemlja koja gleda prema Beogradu i dalje prema Moskvi, koja plaši sve ljude koji nisu Srbi. Dakle, to je država koja se od građanske države pretvara u jednu srpsku južnu guberniju i to je nešto što je strašno i tim strašnije, jer na krilima takve države, takve državnosti, potpomognuti, naravno, Srpskom pravoslavnom crkvom, konkretno, recimo, Stanivuković je u Banjaluci došao na vlast sa svojom grupom ljudi i to je nešto što će nas, bojim se, čekati i u budućnosti ukoliko se radikalno nešto ne promijeni, pod tim mislim konkretno na Valentina Inzka, koji treba da počne da se miješa u svoj posao, a s druge strane i na rad američke administracije prije svega, a potom Bruxellesa i Berlina.

Kad se podvuče crta na posljednjih 30 godina vladavine etnonacionalista u regiji, može li se izvući generalni zaključak, kakve generacije mladih su odgojile vladajuće oligarhije?

- Pa, odgojili su generaciju mladih ljudi koji postaju politički podobnici-poslušnici ili su mladi ljudi koji bezglavo bježe iz ove zemlje, a zanimljivo je što su i ti koji ostaju i ti koji odlaze Srbi, Hrvati, Bošnjaci, a nisu građani ove zemlje, jer mi po Ustavu, nažalost, nismo građanska zemlja i to je nešto što moramo promijeniti u budućnosti. Prije svega, promjena Dejtonskog mirovnog sporazuma i stvaranje novog Ustava za građane ove zemlje. Dok se to ne promijeni, bojim se da ćemo imati nove i nove generacije mladih profesionalnih, plaćenih Srba, Hrvata i Bošnjaka, a ne generacije mladih obrazovanih ljudi ove zemlje.

(Razgovarao M. Iličić)