Piše: Andrej Nikolaidis

Crna Gora ima Drama Queen vladu, to stoji. Stoga, kada je Krivokapić najavio vanrednu konferenciju za medije, nije bilo van pameti nehajno odmahnuti rukom, uz uvjerenje da premijer građane želi obavijestiti da je vlada opet nešto poslala DHL-om.

Pa ipak… Činjenica da je javnosti u pola devet (sabajle, za crnogorske standarde) saopšteno da će joj Zdravko nešto veoma bitno reći za samo pola sata, djelovala je manje kao najava, više kao znak za uzbunu. „Šta bi mogao biti razlog ove žurbe“ – mogla/o se zapitati građanin/građanka. 

Djelovalo je, dakle, hitno i važno. Kao da će Zdravko izaći na scenu, nasloniti dlan na čelo pa otegnuti: biiiiti il ne biiiiiti, piiiitanje je saaaad.

Šta se zbiva, morali su se zapitati građanske i građani. Možda su uhapsili Mila? Nisu, u tom slučaju već bi tvitove slao Dritan, uz fotografije sebe, gordog, kako sjedi za tri broja većim stolom.

Preostala su dva racionalna odgovora: ili će

a) na mauzolej na Lovćenu pasti džinovski meteor koji NASA nije primijetila, ili je

b) u pitanju rekonstrukcija vlade u koju, nakon što je u sistem ubačen intravenozno, sada i potkožno ulazi Front, te nam Zdravko predstavlja nove ministre: Medojevića, Mandića i Kneževića. Pri čemu je meteor djelovao kao sretnija mogućnost.

Međutim… Umjesto press konferencije, uslijedila su 2 Hours of Dead Air. I malo duže od toga, ako ćemo pravo, jer je press, prvobitno pomjeren za 11 časova, još jednom kasnio.

Elem, Zdravko je smijenio Lepog. Jeste, Zdravko je takoreći prije neki dan rekao kako su ministri, dok je on premijer, nedodirljivi. Jeste, vlada je koliko juče izdala saopštenje podrške Leposaviću. Jeste, Dritan je rekao da Lepi nije negirao genocid. Jeste: kada bi Zdravko iz vlade izbacio sve one koji misle kao Leposavić, u vladi bi ostala samo čistačica. Ali ova vlada se, iako antititoistička, drži barem jedne Titove misli. Drug Stari je, naime, tvrdio kako se ne moramo držati zakona kao pijan plota. Vlada se čvrsto drži te preporuke – između ostalog, to joj je omogućilo i tajno ali organizovano zaduženje od nekih 900 miliona eura, sa kamatama. Otišla je vlada i korak dalje, pa je uvela načelo: ne moramo se držati onoga što smo rekli kao pijan plota.

Leposavić se, međutim, onoga što je rekao držao. Kao pijan plota, kao Mladić streljačkog stroja, uhvatio se i vlade: em je odbio dati ostavku, em je odbio da napusti kancelariju – dok ga ne razriješi skupština. Učinio je to držeći se preporuke popa Velibora Džomića, koji je jasno saopštio da je, što se SPC tiče, Lepi i dalje ministar – što je, uzgred, još jedan ilustrativan primjer kako se ta crkva više ne miješa u politiku.

Kasnije tog dana, pristalice vlade organizovale su antivladine proteste. Tu su priliku iskoristili za izlive diluvijalne svijesti u javni prostor.

Vladine pristalice priredile su ogavne scene u kojima su, na manje licemjeran i manje dvosmislen način nego on, ponovile Leposavovićevu poruku. U biti, ti građani su vladu pozvali da čini ono zbog čega su glasali za nju.

Nema sumnje da će vladini spin doktori proteste zbog smjene Leposavića pokušati predstaviti kao još jedan dokaz da je vlada stiješnjena između dva nacionalizma. No jedan od tih nacionalizama vladu je i doveo na vlast, a u njoj je i održava. Stoga, ako vlada ima problem sa velikosrpskim nacionalizmom, to je problem jahača sa konjem: rita se, a i žulja. Ali to je, rekosmo, vladin konj: na njemu je dojahala; na njemu će, kao ostarjeli revolveraš koji više nikome ne treba u vestern filmovima, na koncu odjahati u sumrak. Ako prije toga ne završi pod kopitima.  

Baš to jutro kada je premijer zakazao dramatičnu press konferenciju, beogradske „Večernje novosti“ objavile su intervju sa ministarkom Bratić. Koja je za „Der Stürmer“ velikosrpskog nacionalizma govorila o ispunjenju Amfilohijevog „amaneta“: divljoj gradnji kapele na Lovćenu. Nije da me se tiče, tim prije što je u pitanju odnos mrtvog povjeritelja i živih povjerenika, koji su na osnovu volje i goleme povjeriteljeve investicije ostvarili značajnu korist, a na štetu svega što je nejvrjednije u Crnoj Gori. Ali, kao nevoljni posmatrač, zapitao bih se ovo: kako ste mu se amaneta držali glede Kosova i glede Srebrenice, možda bi pokojnik, da je u prilici, rado promijenio oporuku, pa kapelu povjerio nekom drugom? Jer kako stvari stoje, izraz Pirova pobjeda uskoro bi mogao zamijeniti drugi, istog značenja: Ristova pobjeda. Ako mu ovozemaljske poslove i dalje budete vodili vi, ne da neće biti kapele, nego ćemo mi iznad mauzoleja podići džinovsku, levitirajuće-rotirajuću petokraku, kao dokaz da je komunistička ideja neuništiva, a načela slobode, jednakosti, pravde i bratstva predstavljaju crvenu nit koja se provlači ne samo kroz čitavu crnogorsku, nego povijest cijelog čovječanstva. U poređenju sa čim je svaka, pa i najveća nacionalna ideja tek je zrnce pijeska u pustinji. Takoreći.

Uzvišene ideje riječi čine nedostatnima i malima. Niske pobude, pak, zahtijevaju velike riječi i nerazumljive konstrukcije: njihovu hiperinflaciju, zapravo. Niske pobude trebaju: inkluziju, diversifikaciju, legitimitet, legalitet, prevazilaženje podjela, kulturu sjećanja – trebaju „zlatni prah po ugljenoj strukturi“. Trebaju amanete, zakletve i obećanja koja sežu u vječnost. Trebaju gustu dimnu zavjesu, da bi bila stvorena iluzija da tamo gdje ničega nema, stoji nešto.

Tako je i sa smjenom Leposavića. Ničega tu nema osim nužde, kalkulacije, mimikrije, neprincipijelnosti, žudnje za vlašću.

Šta će dalje biti? Nema sumnje da će taktičko, iznuđeno žrtvovanje Leposavića biti predstavljeno kao vladina „odbrana evropskih vrijednosti“. Nema sumnje da će zasluge za to preuzeti URA. Kao što nema sumnje da će od te partije, zauzvrat, biti zatraženo da bude kooperativna kada na red dođu izmjene zakona o državljanstvu – što je eufemizam za promjenu etničke strukture i strukture birača. Ruka ruku mije; ja tebi, ti meni… Takođe, nema sumnje da Front neće uskratiti povjerenje vladi – jer ma koliko gunđali, ovo je najbliže što će oni prići državnoj vlasti. I oni to znaju. Dalje… Identitetski inžinjering ova će vlada sprovesti mnogo lakše od negiranja genocida. Povodom toga neće biti pritiska izvana,  ni nalik ovome koji je doveo do pada Lepog. Asimilacija nije nezakonita, a još je manje tuđa Evropi.

Ova vlada je, međutim, najblaže rečeno – slaba. Ovu vladu je moguće pritisnuti. Ovu vladu je moguće oboriti. Ovu vladu je nemoguće ne oboriti.        

(Tekst prenosimo integralno sa portala Gradski.me)