Na svoju nesreću, Ukrajina čini istočni bok demokratske Europe. Odkad ju je napala putinovska Rusija, Ukrajina brani svoju slobodu, ali i našu, po cijenu krvi: sukob je za sedam godina proizveo 13.000 mrtvih.

Pod izgovorom “vojnih manevara”, Moskva je na ukrajinske granice nagomilala 150.000 ljudi, blindiranih vozila i artiljerije. Poruka koju Kremlj šalje Bidenu i europskim vođama, kristalno je jasna: Ukrajina je dio ruske zone utjecaja.

Njena nezavisnost je ionako relativna od gubitka teritorijalnog integriteta 2014. godine, kad je Moskva pripojila Krim i isposlovala otcjepljenje Donbasa. Vladimir Putin sada hoće da Ukrajina ponovno postane vazalska država.

Vješti strateg Recep Tayyip Erdogan sam se pozvao u partiju. Ispostavljajući svoje pijune protiv Moskve, turski predsjednik dostavio je prije dvije godine Ukrajini nekoliko naoružanih dronova Bayraktar TB 2.

Ovi strojevi turske proizvodnje pokazali su učinkovitost krajem 2020. u Nagorno-Karabahu, kad su pomogli Azerbejdžancima da pobijede Armence. Ukrajina odnedavno pregovara s Ankarom o licenciranoj proizvodnji 48 dronova. Erdogan je tako jednim potezom postigao tri cilja: proširio je svoj politički utjecaj na sjever Crnog mora, blagonaklonim ga očima gledaju Biden i NATO, a postavlja se kao rival Vladimiru Putinu, iako je sposoban s njim naći zajedniči jezik u drugim političkim teatrima, kao što je Sirija. A Zapad osigurava minimalan servis.

Američki predsjednik, suočen sa svojom prvom ozbiljnom međunarodnom krizom, nudi Ukrajini podršku kojoj nedostaje supstanca. Odbio je poslati dva broda američke mornarice na Crno more, a ta je patrola dio rutine, i ponudio Vladimiru Putinu sastanak na vrhu. A Pariz i Berlin sa svoje strane pozivaju na smirivanje i suzdržanost. I dalje igraju na “proces iz Minska”, diplomatski dogovor koji im sedam godina daje posredničku ulogu između Kijeva i Moskve, ali ne donosi rješenje, osim prekida vatre koji se redovno krše. Ukrajina, zemlja kršćanske kulture, školski je primjer za europske vođe, koji imaju ambiciju izgraditi “geopolitičku” i “suverenu” Uniju.

Možemo li se, ako je cilj strateška autonomija, zadovoljiti da se Turcima i Amerikancima prepusti odbrana istočne granice kontinenta? To je okrutna kontradikcija. Za ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskog, turska pomoć je najslabija varijanta. Više bi volio da njegova zemlja bude primljena u NATO.

A takva je perspektiva danas nezamisliva. O tome ne postoji nikakav sporazum između trideset članica Atlantskog saveza. S druge strane, Ukrajina je djelimično okupirana i samo upisivanje na kalendar rasporeda za prijem dodalo bi ulje na vatru. Niko u Europi nije spreman umrijeti za Odesu i za Mariupul. Putin to zna. A Europljani raspolažu manevarskim prostorom da podrže Ukrajinu i da priteknu u pomoć zatvorenom opozicionaru Alexeiju Navalnyju.

Mogu krenuti primjerom Amerikanaca, koji su upravo zabranili svojim finansijskim institucijama direktnu kupovinu ruskog državnog duga. Mogu blokirati imovinu ruskih visokih funkcionera u EU. Nijemci mogu odustati od završavanja radova na NordStream 2. Izgradnja gasovoda pod Baltičkim morem je strateška greška, jer povećava ovisnost kontinenta o ruskoj energiji i ozbiljno slabi Ukrajinu, lišavajući je prava na tranzit gasa.

Europa bi, također, direktnom vojnom pomoći Kijevu mogla povisiti Moskvi cijenu militarističkog avanturizma. Ukrajinska vojska ima, naprimjer, narastajuću potrebu da modernizira svoje zrakoplovstvo. Na sve ove karte bi se moglo igrati, umjesto razmišljati da bi se EU sada trebala prikloniti odluci da živi zaštitničkom, ali jako proračunatom sjenom predsjednika Erdogana.

(Le Paint)

(Odabrala i sa francuskog prevela Nada Zdravič)