Ovih dana, prateći razumljivo nezadovoljstvo sarajevskih drugova zbog toga što je Jazz Fest praktično izbrisan s mape kulturnih događaja, pao mi je na pamet stari slogan i bedž SKBiH - SDP-a s prvih višestranačkih izbora. Vizionarski, još više zbog poraza i svega što je uslijedilo nakon njega, na bedžu su iznad slogana bile dvije patke u letu i očitom seksualnom činu. Pisao sam o tome na nekoliko mjesta posljednjih godina, da je ključni problem postsocijalističke, vječno defanzivne ljevice u tome što je zaboravila vlastitu tradiciju i važnost kulture u političkoj borbi.

NI KADROVA, NI ZANIMANJA

Ovdje kulturi možemo pridodati i obrazovanje, ali čitava priča se svodi na to da se ključna politička borba u Europi danas vodi oko zaštite ili privatizacije javnih prostora te na kulturnom planu. Do pitanja prekarijata, odnosno novog radništva, još se nije dobacilo. No, mainstream socijaldemokratska, kao i liberalna ljevica još nije osvijestila niti jedan od ta dva problema. Pa tako bez problema podržava prekrajanje urbanističkih planova i otimanje javnih prostora za privatne interese, dok kulturnu politiku uopće nema.

Oni valjda misle da se kulturni život odvija po inerciji i da tu ne treba puno talasati, da se desnica ne bi pobunila. S druge pak strane, kompletnoj desnici je potpuno jasna važnost političke borbe u kulturi i obrazovanju i stalo joj je da kompletno preuzme ta dva polja. Kako je ujedno ljevica zanemarila činjenicu da je kadrovska politika srž svake politike, tako svjedočimo tome da za pozicije u kulturi i obrazovanju niti imaju kadrova, niti ih te pozicije suštinski zanimaju. I tako je na čitavom postjugoslavenskom prostoru, ali u Europi. Odatle je i bilo moguće da nova zelena i aktivistička ljevica zauzme politički prostor, jednako kao što je jasno kako jedino može završiti promatrana borba na kulturnom planu. Manji je problem što će završiti definitivnom pobjedom desnice, a puno veći taj što će to rezultirati potpunom destrukcijom žive kulture generalno. Za desnicu je kultura u pravilu neživa, muzeološka i ozbiljna, daleko od stvarne publike i njenih kulturnih potreba. Nezgoda s Bosnom i Hercegovinom je u tome što u ovako podijeljenoj zemlji desnicu čak i ta neživa kultura zapravo ne zanima, ponajprije zato jer je zajednička, a potom što joj je previše lijeva. Odatle i konstantno zanemarivanje svih zajedničkih kulturnih i znanstvenih institucija, od Zemaljskog, preko Historijskog muzeja, do ANUBiH-a.

NIJE TO POLITIKA...

Što nas sve dovodi do bijesa i čuđenja nad konkretno aktualnim uskraćivanjem financiranja Jazz Festa, iako u čitavoj priči nema ničeg čudnog, niti je okretanje folkloru i mitologiji specifičnost pojedinih naroda i njihovih nacionalnih stranaka. Ako postoji neka konstanta u djelovanju nacionalnih stranaka, svih ovih, sad već 31 godinu, to je zajednička borba protiv modernizma u kulturi, protiv zajedničke kulturne i idejne baštine te protiv sekularnog društva. Očekivati da će se nekakvom predizbornom i postizbornom suradnjom lijevo-liberalnih i nacionalnih stranaka to promijeniti, posebno u situaciji u kojoj potonje uopće nemaju svijest o važnosti kulturne politike, blago rečeno, naivna je.
Neće, naravno, progresivna kulturna scena nestati, sve i kad je više nijedna razina vlasti ne bi financirala, i to zato jer nastaje iz istinskih potreba i vođena je entuzijazmom ljudi, ali ukoliko je ideja da ona ne bude marginalizirana i getoizirana, bilo u elitističkoj ili avangardnoj niši, onda jednostavno treba s tom idejom ući u političku utakmicu i u njoj pobijediti. A to je pak nemoguće sve dok je jedina politika, smijenimo ove jer su korumpirani, a mi pošteni. To nije politika, nego samorazumljiva pristojnost. Politika je borba ideja.

Oslobođenje