Osnovni sud u Banjoj Luci donio je presudu u slučaju "Vračar - Babić" zbog teksta objavljenog na "Slobodnoj Bosni“ 4. marta 2004. godine pod nazivom "Dokazaćemo vaš kriminal".

Presudu prenosimo u cijelosti.

OSNOVNI SUD U BANJALUCI
Broj: 71 0 P 034350 12 P 2
Dana, 31. 05. 2013. godine

Osnovni sud u Banjaluci, po sudiji Draženki Kudri, postpajući u pravnoj stvari tužioca Vračar Milenka iz Banjaluke, ulica Nikole Paića broj 70, koga zastupa punomoćnik Pucar Miljkan, advokat iz Banjaluke, protiv tuženog Babić Dragomira iz Banjaluke, ulica Majke Jugovića broj 34, radi naknade štete, v.s. 8.000,00 KM nakon održane glavne rasprave, zaključene dana 18. 10. 2012. godine, na kojoj je prisustvovao punomoćnik tužioca, donio je dana 31. 05. 2013. godine sljedeću

PRESUDU

Odbacuje se tužba u dijelu u kom tužilac Vračar Milenko traži da se utvrdi da je tuženi Babić Dragomir kao autor članka koji je objavljen u nedeljnom listu „Slobodna Bosna“ od 04. 03. 2004. godine, pod nazivom „Dokazaćemo vaš kriminal“ svjesno iznoseći neistinu nanio klevetu tužiocu i time zloupotrebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i ostalih sloboda.

Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev te se obavezuje tuženi Babić Dragomir da tužiocu Vračar Milenku nadoknadi nematerijalnu štetu radi duševnih bolova zbog povrede ugleda u iznosu od 3.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. 05. 2013. godine pa do konačne isplate, a koju štetu mu je tuženi nanio kao autor članka objavljenog u nedeljnom listu „Slobodna Bosna“ od 04. 03. 2004. godine pod nazivom „Dokazaćemo vaš kriminal“, svjesno iznoseći neistinu i time učinio klevetu tužiocu Vračar Milenku, čime je zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, slijedom čega se obavezuje da tužiocu plati iznos od 3.000,00 KM kao satisfakciju za pretrpljenu duševnu bol.

Obavezuje se tuženi Babić Dragomir da tužiocu Vračar Milenku nanaknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.702,35 KM, sa zakonskom kamatom počev od 31. 05. 2013. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Odbija se zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

Tuženi je dužan trpiti da se o njegovom trošku ova presuda objavi u nedeljnom listu „Slobodna Bosna“ u roku od osam dana od dana pravosnažnosti odluke.

Obrazloženje

Prema činjeničnim navodima tužbe, u nedeljnom listu „Slobodna Bosna“ od 04. 03. 2004. godine na strani 50 i 51 objavljen je članak, čiji je autor tuženi, pod nazivom „Dokazaćemo vaš kriminal“. Dalje se navodi da je tuženi kao autor pomenutog članka povrijedio ugled tužioca koji uživa kao građanin, jer je na ovaj način označio kao lice koje vrši krivična djela. Iznoseći neistinu, tuženi je učinio klevetu tužiocu i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje, predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, slijedom čega tužilac je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da plati iznos od ukupno 8.000,00 KM kao satisfakciju za duševnu bol izazvanu povredom ugleda, te da naknadi troškove proistakle vođenjem parničnog postupka s kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zateznih kamata računajući od presuđenja pa do konačne isplate te da se o njegovom trošku presuda ovog suda ima objaviti u nedeljnom listu „Slobodna Bosna“ u roku od 8 dana od dana pravosnažnosti.

U odgovoru na tužbu tuženi nije osporio pisanja nedeljnika „Slobodna Bosna“ i teksta na koji se poziva tužitelj ističući da se ne radi o konstrukciji tuženog, već ponavljanju i izvođenju tekstova koji su u sredstvima javnog informisanja objavljeni mnogo prije nego što je tuženi reagovao na intervju koji je tužilac dao nedeljniku „Slobodna Bosna“. Dakle, tuženi navodi da u svom reagovanju u listu „Slobodna Bosna“ nije rekao, niti iznio, niti prenio nešto što o tužiocu već nisu rekli drugi, i to mnogo pozvaniji i čitaniji mediji, pozivajući se na odluku Savjeta Evropske unije od 27. 06. 2003. godine, kojom je, što je opšte poznata činjenica, Vračar Milenku zabranjan ulazak na prostor Evropske zajednice zbog osnovane sumnje, kako je navedeno, u njegovu umiješanost u kriminalne mahinacije i sl. Tuženi, dakle, osporava da je iznosio grube neistine te povrijedio odredbe člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s obzirom na to da se služio već ranije objavljenim tekstom te nije istupao lično, već u svojstvu predsjednika Nevladine organizacije „Narodni front“, čija programska opredjeljenja jesu borba protiv svih vidova kriminala, a preventivno koupcija i privredni kriminal, te u konačnom predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom na to da tužilac nije dokazao da mu je nanesena nematerijalna šteta.

U roku postupka izvedeni su dokazi čitanjem članka objavljenog u „Slobodnoj Bosni“ broj 381 na stranici broj 50 i 51 pod nazivom „Dokazaćemo vaš kriminal“ od 04. 03. 2004. godine i iskaza parničnih stranaka od 18. 11. 2010. godine.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da se utvrdi da je tuženi, svjesno iznoseći neistinu, nanio klevetu tužiocu i da je time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje, predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da mu nadoknadi štetu iznošenjem te klevete u iznosu od 8.000,00 KM i snosi troškove objavljivanja prvostepene presude u nedeljnom listu „Slobodna Bosna“.

Presudom ovog suda od 22. 12. 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kao neosnovan, koja presuda je ukinuta rješenjem Okružnog suda u Banjaluci od 18. 10. 2011. godine. Kako je punomoćnik tuđenog na pripremnom ročištu zakazanom za 18. 06. 2012. godine otkazao punomoć, to je sud poziv za glavnu raspravu poslao na adresu, na kojoj je tuženi prijavljen kod nadležnih organa u ulici Majke Jugovića br. 34 i na adresi koju je tuženi naveo u svom iskazu u ulici Majke Jugovića broj 38, uz istovremeno objavljivanje pismena na oglasnoj tabli suda. Kako tuženi nije pristupio na zakazano ročište za glavnu raspravu, iako je uredno bio obaviješten, to je sud istu održao u njegovom odsustvu, u smislu odredbe člana 97. Zakona o parničnom postupku. Analizirajući izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i njihovu međusobnu povezanost, u smislu odredbe člana 8. ZPP-a, sud je odlučio kao u izreci presude iz sljedećih razloga:

U listu „Slobodna Bosna“ od 04. 03. 2004. godine u rubrici „Reagiranja“ Dragomir Babić Milenku Vračaru povodom intervjua koji je tužilac dao ovom listu, objevljenom pod naslovom „Nisam mafijaš i nemam pola milijarde maraka“ (broj 380), objavljen je sporni članak pod naslovom „Dokazaćemo vaš kriminal“. U spornom članku objavljen je, između ostalog, sljedeći sadržaj: „Na ovaj tekst reagujem zato što je pomenuti gospodin, kriminalac Milenko Vračar....", zatim „Pošto je pomenuti gospodin jedan od predstavnika kriminalizovane vlasti koja krade i uništava sve što se ukrasti i uništiti može“... dalje se navodi „Ja sam na ovim prostorima od samog izbijanja sukoba i nalazio sam se na ogromnim dužnostima tako da mi je poznat njegov kriminal“... Zatim „Navešću samo neke činjenice. Vračar je u toku rata bio guverner Banke Republike Srpske i njegov potpis se nalazio na novčanicama koje su se štampale u banjalučkom preduzeću 'Incel' u obimnim količinama, a zatim kupovale devize po ulicama i iznosile s ovih prostora. Stoga je učesnik pljačke tokom rata.“

U svom iskazu tužilac je osporio tvrdnje tuženog iznesene u slobodnom članku, tj. da je opšte poznata činjenica da je za vrijeme dok je obavljao funkciju guvernera Narodne banke Republike Srpske jedina štamparija u kojoj je štampan novac, bila u štampariji u Beogradu, da nikada nije štampao novac u zgradi „Incela“ i da ne zna da otkupljuju samo poslove banke. Također navodi i to da je prije obavljivanja spornog članka duže vremena od strane tuženog bio „pozivan“ u medijima i nazivan kriminalcem, a da je zbog spornog članka duže vremena od strane tuženog bio „prozivan“ u medijima i nazivan kriminalcem, a da je zbog spornog članka imao privatne i poslovne probleme, prije svega objašnjavajući prijateljima i poslovnim partnerima da je neistinita tvrdnja također iznesena u spornom članku, iz kojih razloga su mnogi poslovni partneri izbjegavali saradnju sa njegovim preduzećem „Vralinvest“, da noćima nije spavao i na kraju je pio lijekove za smirenje, što je teško podnosio i on i njegova porodica. Navodi da je za članke koji su objavljeni u „Nezavisnim novinama“, a koje je kao dokaz predložila tužena strana, protiv „Nezavisnih novina“ vodio postupak za naknadu štete zbog klevete i da je sve okončano u njegovu korist.

Tuženi u svom iskazu navodi da on nije autor spornog članka, već da je izjavu dao u svojstvu predsjednika Nevladine organizacije "Narodni front", čiji je osnovni cilj borba protiv kriminala i korupcije; da je NVO „Narodni front“ podatke prikupljao od anonimnih dojava i iz sredstava informisanja i da su „Nezavisne novine“ u to vrijeme pisale o kriminalu tužioca, a on, tj. tuženi je u svom članku kao primjer jednog od ljudi koji učestvuju u vlasti spomenuo tužioca, jer je „u tom periodu bio najinteresantiji u sredstvima javnog informisana, što se vidi iz „Nezavisnih novina“, te da je u spornom članku konstantno isključivao podatke iz „Nezavisnih novina“, a neke iz „Reportera“. U svom iskazu tuženi navodi da se ne može sjetiti članka objavljenog u „Nezavisnim novinama“, u kojem stoji da je tužilac štampao novac u „Incelu“, za isti kupovao devize te iznosio iz Republike Srpske, te da nije 100 posto podataka koristio iz navedenih novina, već da je primao i anonimne dojave od građana, čiji identitet ne može da otkriva zbog njihove lične bezbjednosti, a što se tiče štampanja novca i dilanja deviza po Banjaluci u toku rata, kad je tužilac bio guverner, tuženi je pominjao njegovu odgovornost kao guvernera, jer se njegov potpis nalazio na novčanicama, da je on tada radio u vojnoj policiji na odgovornoj dužnosti; da su često privodili ljude koji su dilali devizama, a dosta njih je reklo da je štampani novac dolazio od ljudi iz banaka, koji je bio falsifikovan, neki dileri su rekli da se novac štampa kod nas u 'Incelu', jer je bila velika devalvacija, zbog čega je tužioca smatrao odgovornim, jer kako kaže, „čim je njegov potpis na novčanicama da je trebao biti odgovoran za iznošenje novca iz banaka na ulicu“. Dalje navodi da njegova namjena nije bila „diskreditovati“ tuženog.

Članom 5. Zakona o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01, dalje 33K), koji propis je lex specialis u odnosu na sve druge zakone, propisano je da svako poslovno sposobno lice prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica, iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovara za klevetu ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača ili u svojstvu lica koje je na drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje, ako je ta šteta učinjena namjerno ili usljed nepažnje.

Članom 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda propisano je da svako ima pravo na slobodu izražavanja te da ostvarivanje ovih sloboda može podlijegati određenim ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom, koje su neophodne u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanju nereda ili zločina, zaštiti zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanju širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Iz citiranih zakonskih odredbi proizilazi da Zakon o zaštiti od klevete i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda obezbjeđuju u najvećoj mjeri princip izražavanja, ali sloboda izražavanja nije apsolutna i bez ograničenja. Sloboda izražavanja u civiliziranom društvu uključuje obavezu da se provjeri istinitost informacija, odnosno da se suzdrži od iznošenja ili prenošenja nečeg neistinitog što za drugog predstavlja uvredu. Kleveta je iznošenje ili prenošenje izražavanja nečeg neistinitog, što dovodi do prouzrokovanja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica. U tom smislu odredbom člana 6. ZZK-a, propisano je kada se ne odgovara za klevetu, i to ako je lice koje je navodno pruzrokovalo štetu, bilo po zakonu obavezno iznositi ili prenosti izražavanje, ili iznositi ili prenositi izražavanje u toku zakonodavnosti, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno.

Kleveta, dakle, postoji u slučaju kada je sadržaj onoga što je izraženo, neistinit.

Teret dokazivanja istinitosti navoda je na strani tuženog, a teret dokazivanja postojanja tih navoda je na strani tužioca.

Naknada štete, prouzrokovane klevetničkim izražavanjem, vrši se isključivo s namjerom nadoknade štete ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti (član 11. stav 33K-a).

Članom 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku regulisano je da tužilac može tražiti da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, što znači da nije dopušteno utvrđivati postojanje neke činjenice. Iz navedenog, sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu u dijelu u kojem tužilac traži da se utvrdi da je tuženi Babić Dragomir kao autor članka koji je objavljen u nedeljnom listu „Slobodna Bosna“ od 04. 03. 2004. godine, pod nazivom „Dokazaćemo vaš kriminal“, svjesno iznoseći neistinu, nanio klevetu tuženom i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje, Naime, utvrđenje da je neko lice nanijelo klevetu nije utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa, već utvrđenje činjenice, što u smislu odredbe člana 54. stav 1 ZPP-a ne može biti predmet deklarativne tvorbe, pa je sud tužbu u ovom dijelu odbacio kao nedopuštenu.

Imajući u vidu sadržaj objavljenog teksta, nesumnjivo je da izražavanje u njemu ne predstavlja vrijednosni sud, odnosno iznošenje mišljenja, već predstavlja iznošenje određenih tvrdnji, i to da je tužilac kriminalac, a tuženi kao činjenicu posebno naglašava da je tužilac „u toku rata bio guverner Banke Republike Srpske i njegov potpis se nalazio na novčanicama koje su se štampale u banjalučkom preduzeću „Incel“ u obimnim količinama, a zatim kupovale devize po ulicama i iznosile se s ovih prostora - stoga je učesnik pljačke i tokom rata“. Tuženi u svom iskazu navodi da je u spornom članku koristio isključivo podatke iz „Nezavisnih novina“, a neke iz „Reportera“, ali da se ne može sjetiti u kojem broju „Nezavisnih novina“ je pročitao podatak vezano za štampanje novca u „Incelu“, ali da je takav podatak dobio iz anonimnih dojava građana, čiji identitet ne može otkriti, pa i on lica koja su „dilala“ devizama u toku rata. Tuženi nije dokazao u kojem novinskom članku je pročitao sporne podatke, niti je identifikovao lica koja su iznijela takve podatke.

Iz sadržaja novinskog članka koji je objavljen u nedeljnim novinama „Slobodna Bosna“ od 04. 03. 2004. godine nesporno proizilazi da je tuženi predsjednik Nevladine organizacije „Narodni front“, ali i da je on autor te izjave. Stoga je, na osnovu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, tuženi i odgovoran za takvo izražavanje, a ne nevladina organizacija čiji je on predsjednik i u čije ime Istina, slijedom čega je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, ne može se prihvatiti tvrdnja tuženog da u konkretnom slučaju nije istupao kao autor objavljenog članka, već kao predstavnik NVO „Narodni front“ iz razloga što sama forma predmetnog članka u okviru rubrike „Reagiranja“msugeriše da se radi o ličnom istupanju tuženog prema javnosti, a ne istupanju u svojstvu predstavnika nevladine organizacije, gdje isti iznosi činjenice za koje u toku postupka tvrdi da su njegova lična saznanja još iz perioda ratnih dešavanja na ovim prostorima. Dakle, sporni članak je objavljen u rubrici namijenjenoj za reagovanja čitalaca na objavljenje novinske članke, a ne o tekstu napisanom od strane novinara lista „Slobodna Bosna“. Isto tako, ne može se prihvatiti navod tuženog da nije imao za cilj lično diskreditovati tužioca, što znači da nije imao namjeru iznositi ili pronositi neistinite tvrdnje. Ovo iz razloga što je iz sadržaja spornog članka očigledno da je tuženi samouvjeren u iznesenim tvrdnjama, jer kako stoji u članku, tuženi je na ovim prostorima od samog izbijanja sukoba i nalazio se na odgovornim dužnostima tako da mu je poznat „njegov kriminal“. Priroda iznesenih tvrdnji je takva da niko ne može samouvjereno iznositi takve kvalifikacije na račun drugog na osnovu članka u novinama ili iz izjava lica koja se bave preprodajom deviza.

Cijeneći izvedene dokaze, ovaj sud je izveo zaključak da je tuženi autor spornog članka i da je u istom iznio tvrdnje čiju istinitost nije dokazao u toku postupka te da je u svakom slučaju imao mogućnost da kontroliše objavljeni sadržaj.

Nematerijalna šteta na ime povrede ugleda je šteta koja je vezana za nematerijalno dobro, i to za psihičku stranu ličnosti oštećenog.

Ugled je uvažavanje koje lice uživa u određenoj društvenoj sredini.

Iznošenjem u javnost informacije da je tužilac kriminalac, što je tuženom lično poznato, koji je u vrijeme rata učestvovao u nezakonitim radnjama štampanja novca i kupovanja deviza i iznošenja istih s ovih prostora, za takvu tvrdnju saznao je veliki krug lica, što je tužioca dovelo u stresnu situaciju i neminovno je izazvalo osjećaj neprijatnosti, pogotovo što se radi o licu koje obavlja javnu funkciju i iz kog razloga je dodatno izložena sudu javnosti. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu način i okolnosti pod kojima je tužiocu nanesena šteta, tj. u novinama koje se distribuišu na teritoriji BiH, sud je primjenom odredbe člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS"

Odredba člana 199. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Stav je ovog suda da se u konkretnom slučaju puna satisfakcija za nanesenu nematerijalnu štetu usljed klevete može postići tako što će se o trošku tuženog objaviti ova presuda u listu „Slobodna Bosna“.

Na dosuđeni iznos sud je tužiocu dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od 31. 05. 2013. godine, kao dana donošenja presude, od kojeg dana je dug dospio u smislu odredbe člana 277. stav 1. ZOO-a.

Odluka o troškovima spora zasnovana je na odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a, kao i na odredbi člana 387. i 396. citiranog zakonskog propisa. Imajući u vidu iskazani troškovnik i radnje preduzete u postupku, a bile su potrebne radi vođenja parnice, sud je tužiocu dosudio troškove sastava tužbe i pristupa na četiri održana ročišta (07. 09. 2010., 18. 11. 2010., 05. 04. 2012 i 16. 10. 2012. god) od po 160 bodova, za pristup na četiri odgođena ročišta (15. 05. 2012., 18. 06. 2012., 13. 07. 2012., 18. 09. 2012.) po 80 bodova, što je ukupno 1.120 bodova ili 2.240,00 KM. Na navedeni iznos sud je dosudio 25% paušalne nagrade (560,00 KM), na ime nagrade za vrijeme 480,00 KM (8h x 30 bodova), za plaćenu taksu na žalbu i presudu 600,00 KM i 17% PDV-a (659,60 KM), što je sve ukupno 4.539,60 KM.

Imajući u vidu visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 8.000,00 i dosuđeni iznos od 3.000,00 KM, uspjeh tužioca u parnici je 37,5% pa je, prema uspjehu u parnici, istom na ime troškova dosuđeno 1.702,35 KM.

Sud je, također, dosudio, a prema zahtjevu punomoćnika tužilaca, zakonsku zateznu kamatu na ukupni iznos troškova postupka od dana donošenja presude.

Sud je troškove tužene obračunao primjenom Tar. br. 2 (procjenljivi sporovi – 160 bodova), Tar. br. 9 (nagrada za vrijeme) i Tar. br. 12 (paušalna nagrada) Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05).

Pouka o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 30 dana od dana dostavljanja iste. Žalba se izjavljuje Okružnom sudu u Banjaluci, a putem ovog suda.

Sudija
Draženka Kudra