Pratili ste jučerašnje događaje u Srebrenici, komemoraciju i ukop žrtava genocida. Premijerka Srbije Ana Brnabić kazala je kako vlastima u toj zemlji nije mjesto u Srebrenici dok ih  ne prestanu kamenovati. Kako komentirate poruke koje stižu iz srbijanskog državnog vrha na obljetnicu genocida u Srebrenici?

-Predstavnicima ovih srpskih vlasti nije mjesto u Srebrenici, a nažalost, nije mjesto niti u Europskoj uniji. Nažalost, zbog toga što ne mislim da mojim prijateljima Srbima nije mjesto u EU. Mislim da Vučiću i njegovim istomišljenicima nije mjesto ni u Srebrenici. Ne smatram da geste imaju snagu ako iza njih ne stoji ozbiljna, sveobuhvatna politika koja će biti vidljiva na svim razinama i svim segmentima društva, koja će biti vidljiva u obrazovanju mladih, u medijima, političkom i svakom drugom diskursu. S druge strane, ako samo imate gest, kao što je nedavno Veran Matić došao u Vukovar i kleknuo zbog hrvatskih žrtava, ja smatram da on doista žali za tim žrtvama i osjeća odgovornost, no onog časa kada pređe srbijansku granicu, on ulazi u društvo u kojem se svi ti zločini, bilo u Vukovaru, Srebrenici, Prijedoru, Škabrnji…, svi ti zločini se negiraju.

Foto: SLOBODNA BOSNA / Samir Saletović

Za mene je potpuno normalno da vrh srbijanske vlasti ne dolazi u Srebrenicu i da traže izgovore. Izgovor je riječ genocid, pa će ulaziti u pravne definicije, iako svi dobro znamo da se ne radi ni o kakvom problemu s pravnim definicijama. Evo, gospodine Vučiću, gospođo Brnabić, gospodine Dodik, gospodine Draško Stanivukoviću, u redu, ne morate izgovoriti riječ genocid, ali hajde, javno izgovorite pred srpskim društvom u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, izgovorite da je Ratko Mladić ratni zločinac, da je Radovan Karadžić ratni zločlinac. Dakle, ljudi koji su osuđeni za ratne zločine su ratni zločinci. Samo javno izgovorite tko su ratni zločinci, ljudi odgovorni za ratne zločine. To je prvi izgovor za nedolazak srbijanskih vlasti u Srebrenicu, a drugi izgovor je da će navodno biti fizičkih napada. Meni nije drago, no mogu razumjeti i bijes i revolt ljudi kojima su obitelji poubijane. Pa, kad ljudi vide nekoga tko je u beogradskoj skupštini govorio kako je govorio, tko je u Glini govorio kako je govorio, pa se prešetavao s naoružanim vojnicima iznad Sarajeva, onda mi je jasno zašto se to događa. Mislim da bi snažnija poruka bila da se Vučića dočekalo dostojanstveno, ali to je ionako izgovor da se ne mora doći. Jasno mi je zašto nisu došli i mislim da im tamo nije ni mjesto.

Nije samo Dodikova izjava da se u Srebrenici ukopavaju prazni tabuti izazvala bijes u BiH i regionu. Ništa bolje reakcije ne stižu ni iz redova opozicije u bh. entitetu Republika Srpska, je li problem generalno u društvu?

-Mislim da treba malo prestati na ovim prostorima govoriti o političarima. Je li se nešto promijenilo u glavama ljudi u Prijedoru, Banjoj Luci, pa i u Srebrenici. Jesu li se ti ljudi osvijestili da odjedanput nedostaju deseci pa i stotine tisuća ljudi koji nisu bili Srbi, bilo da se radi o Muslimanima ili o Hrvatima? Da li se njihova djeca, kao što su mladi Nijemci, 20 godina nakon rata, a školovani su nakon Drugog svjetskog rata u tom duhu da im više ne pada napamet opravdavati nacistički režim i nacističke zločine, upitaju što se dogodilo. Da, nije taj obračun išao lako, ali zato kada su ta djeca odrasla bilo im je lako postaviti pitanje svojim djedovima i očevima: „Što ste radili od 1933. do 1945. godine, kada su vaše susjede Židove, Rome, homoseksualce, komuniste, odvodili i ubijali u logorima“!?

To se dogodilo ovdje, nisu izrasla i školovana djeca, a prošlo je upravo toliko vremena. Mi smo sada već 26 godina nakon rata. Trebali su odrasti nekoliko generacija koje su trebale upitati roditelje: „Čekajte, što se dogodilo s vašim susjedima, jesu li baš svi otišli u Švedsku, Njemačku, jesu li svi preživjeli, što je s kućama koje su oko nas porušene, jesu li baš samo nas ubijali, tko je odgovoran za to što su starci, žene, djeca ubijani.

Izvor: Instagram

Kako biste vi nazvali to kad se u jednom selu u okolici Prijedora, Omarskoj, Manjači događalo, ako to nije genocid, kako biste vi to nazvali“!? Dakle, kada imamo veliki broj običnih ljudi koji se nisu osvijestili, koga će ti ljudi onda birati na izborima, kako će iz takvog miljea izrasti netko tko će biti potpuno suprotnog razmišljanja?  Što se toga tiče, slažem se. Niti je problem samo u Dodiku, niti u opoziciji. Problem je generalno u društvu!

Svjedočili smo da je u kosovskom i crnogorskom parlamentu usvojena Deklaracija o Srebrenici, a apsurdno da u Bosni i Hercegovini vlast nije bila u stanju donijeti odluku o Danu žalosti…

-Ključni problem je što očito većina ne misli da se dogodilo nešto vrijedno žalovanja. To ne umanjuje probleme ni na drugim stranama. Ne mislim da negiranja zločina i veličanja „vlastitih zločinaca“ nema i među Hrvatima i Bošnjacima. Ima, itekako. I, tu treba pokazati razumijevanja sa svih strana. No, činjenica je da se nismo odmakli od toga da je prošlost nešto što se događalo, u ovom slučaju prije 25-30 godina, nego je u slučaju BiH, ali i Hrvatske i Srbije prošlost nešto što i dalje traje, prošlost je naša sadašnjost, a bojim se i naša budućnost.

Ilustracija

Ove godine, nakon dugo vremena, ne računajući prošlogodišnju pandemijsku godinu, po prvi puta u Srebrenici nije bilo visokih hrvatskih dužnosnika u Srebrenici. Nije došao ni predsjednik države, premijer, niti predsjednik Sabora. Jesu li odnosi između te dvije zemlje toliko zaoštreni i na niskoj razini zbog izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH da je ove godine Zoran Milanović odbio doći u Sarajevo i Srebrenicu kako se ne bi sreo s Komšićem?

-Što se tiče odnosa Hrvatske i BiH, mislim da je bilo puno nepotrebnih izjava i zahtjeva. S jedne strane meni je jasna želja Hrvata u Hrvatskoj da se pomogne i da se status Hrvata u BiH dodatno ne pogorša. No, nisam siguran da se to radi na najbolji način, odnosno nisam siguran postoji li jasan način kojim se želi pomoći Hrvatima BiH. Meni se nekako čini da jasnije vizije nema od 90-ih godina i da je najjasniju viziju, nažalost, imao Franjo Tuđman koji je prije svega vidio dio Hercegovine kao dio Hrvatske i onda ostvarenje starog sna o Banovini Hrvatskoj. Svjesni smo svi posljedica, i Bošnjaci i Hrvati u Hrvatskoj. Podsjećam, Hrvatska je zbog takvih njegovih stavova bila na rubu međunarodnih sankcija, zbog toga jer je bila u ratu, sa svojom vojskom na teritorijiu strane države.

Bila je to jedina pogrešna, ali jasna strategija. Nekako, imam osjećaj da se o Hrvatima u BiH, posebno Hrvatima u Hercegovini, priča samo pred izbore, jer se računa, iz meni potpuno nejasnog stava prema Hrvatima u Hercegovini, da su oni nekakva logična biračka baza HDZ-a. Ne znam što je to HDZ učinio za hercegovačke Hrvate da oni revnosno glasaju za HDZ. Kad danas čujemo izjave premijera Plenkovića i ministra vanjskih poslova Grlića-Radmana, meni se to čini često kao improviziranje na određenu temu, ali bez jasnog dugoročnog stava koji bi bio promišljen i u interesu, ne samo Hrvata u BiH, nego u interesu BiH kao države. Ne volim kada se počne govoriti da Hrvati imaju dvije domovine. Ne, Hrvati u BiH imaju jednu domovinu i to je Bosna i Hercegovina. Kao što Srbi iz BiH imaju jednu domovinu, a to je Bosna i Hercegovina, a ne nikakva Srbija. Dakle, mi ako želimo pomoći Hrvatima u BiH, moramo pomoći Bosni i Hercegovini, ne više jednima od drugih ili trećih, nego i jednima i drugima i trećima, ali i petima i sedmima, koji se ne spominju u Daytonskom sporazumu, ali bi se morali spominjati. Po meni, Bosna i Hercegovina jedino ima smisla kao država građana, a ne kao država naroda. Odnosno država u kojoj će političari predstavljati sve građane, a ne pojedine narode.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)