Piše: Hajrudin SOMUN

Da li se Amerika konačno odriče vojne sile kako bi očuvala svoj primat velesile i u ime zapadne civilizacije i demokratije nametnula vladajući politički i ekonomski sistem manje ili nikako razvijenom svijetu? Kao što je učinila Britanija kad se povukla na svoje ostrvo kad je izgubila posljednje kolonije u tom svijetu. Padom Kabula u ruke talibana predsjednik Biden suočio se s činjenicom da je cijeli Afganistan pao u ruke talibana i drži se odluke o povlačenju američkih trupa, bez obzira na to što ga može koštati drugog mandata. Uostalom, kako kaže Michael McKinley, bivši američki ambasador u Kabulu, odluka da se odgodi povlačenje za godinu-dvije “ne bi značila neku razliku za nesnosno žalosne posljedice na terenu Afganistana”.

TRI NAJVEĆA RATA

Znači li to da se s padom Kabula završava proces odustajanja od vojnih intervencija SAD-a koje postepeno provode sve američke administracije poslije predsjednika Busha mlađeg? Ili da se Amerika povlači sa Srednjeg istoka i svih drugih kriznih područja kako bi se usmjerila prema Dalekom istoku, gdje latentni spor oko Tajvana može sutra prerasti u kinesku vojnu intervenciju da to ostrvo vrati u veliku Kinu? Pa da predsjednik Biden kaže da nema kud nego da brani Tajvan oko kojeg već mjesecima krstare američka i kineska mornarica, a Kina ga ionako može za dan potopiti milionima svojih raketa.

Uzmimo da je ono prvo u pitanju i da će predsjednik Biden uspjeti da s kineskim liderom Xijem postigne neku novu varijantu detanta, kao što je učinio njegov davni prethodnik Nixon. Ako je, dakle, povlačenje trupa iz Afganistana konačno, ostaje da vidimo da li je to dugoročnija strateška opredijeljenost SAD-a da prestanu slati svoje marince ili CIA timove da obaraju režime koji se ne uklapaju u njihove globalne ili regionalne interese pod izgovorom da brane vrijednosti zapadne demokratije. Pa i kad se radi o odbrani tih vrijednosti ljudskih prava, čemu je sklon predsjednik Biden, prioritet strateških interesa je bio očit u pogrešnom pristupu afganistanskoj ili bilo kojoj drugoj krizi u kojoj su Amerikanci intervenisali vojno ili putem skrivenih operacija CIA u proteklih pedeset i nešto više godina.

Da se ne vraćam na obaranje Mosadeka u Iranu ili Allendea u Čileu, dovoljno je podsjetiti na tri najduža rata u kojima je stradalo najviše nedužnog svijeta, palo najviše Amerikanaca i potrošeno najviše milijardi dolara. U Vijetnamu, Afganistanu i Iraku su činili fatalne greške koje dovode u pitanje ciljeve zbog kojih su tamo išli. To što nisu imali strategiju izlaska iz rata ili krize kad već uđu, događalo se i u drugim vojnama. Ali Amerikanci su u ova tri rata doživjeli fatalne poraze još više zbog toga što nisu poznavali lokalne prilike u koje se uvaljuju, što nisu razumijevali prošlost, mentalitet, kulturu, međusobne odnose, vjerske i ideološke razlike tamošnjih naroda i njihovu otpornost prema vanjskom uplitanju. Nego su se oslanjali na svoju vojnu silu i lokalne korumpirane elite.

U Vijetnamu su sredinom 1960-ih godina Amerikanci poveli rat da bi spriječili prodor komunizma na jug Azije, nadajući se da će ih vijetnamski narod dočekati kao spasioce. Da zaustavi vijetkongovce, snage koje je sa sjevera slao Ho Ši Min i kojima su se pridružili mnogi Vijetnamci s juga zemlje, američka avijacija je sravnila sa zemljom stotine sela, usmrtila njihove žitelje napalm-bombama i uništavala im ljetinu agent-orangeom, hemikalijom za iskorjenjivanje korova. Raseljavali su cijela sela i trpali ih u logore ograđene žicom. Bombe su pogađale bolnice i škole, pa je sve više Vijetnamaca prilazilo Vijetkongu koji im je pomagao u obnovi sela i obećavao mnogo bolji život pod komunizmom. Demokratsku Johnsonovu administraciju nisu mogli da ubijede da se povuku ni antiratne demonstracije u Americi i cijelom svijetu, ni odbijanje Muhameda Alija da ide u rat, ni Bob Dylan pjesmom “Gospodari rata”. Sve dok vijetkongovci nisu natjerali u bijeg proameričku vladu i ušli u Sajgon da bi mu dali ime Ho Ši Min, koji je i danas glavni grad ujedinjenog Vijetnama.

O Afganistanu, gdje su Amerikanci upali da bi se osvetili Bin Ladenu koji se smatrao glavnim organizatorom terorističkog napada na New York 11. septembra 2001, ovih dana se puno govori i piše. Ali se dogodilo slično kao u Vijetnamu, da nisu znali šta ih tamo čeka. Talibani su to znali mnogo bolje. Da je Bin Laden bio njihov gost, a ne Afganistanac, nego Saudijac. Da je njegova Al-Kaida htjela da terorom nametne ekstremnu varijantu islama svim muslimanima svijeta - uključujući i bosanskim - a talibani samo u Afganistanu. Prvima su Amerikanci bili najveći neprijatelji, drugima sekularni muslimani i školovane muslimanke. Posebno su proganjali šiite. Da su Amerikanci prvih godina razgovarali s talibanima, sve bi to bolje znali, ne bi se oslanjali na elitu koja se kupala u američkim dolarima, i mogli bi časnije napuštati Kabul nego što to sada čine. Da su mnogo više nego što se hvale pomagali plemenskim poglavicama i siromašnim seljacima, gradeći im puteve, bolnice i škole, manje bi ih prilazilo talibanima. Od 816 milijardi dolara, koliko su, prema analizi u sjedištu UN-a, SAD uložile u dvije decenije vojne avanture u Afganistanu, samo dva posto je potrošeno za neposrednu pomoć milionima Afganistanaca, stotinama kilometara udaljenim od Kabula.

Kad su 2003, dvije godine poslije Afganistana, američke trupe izvršile invaziju na Irak i oborile Sadama Huseina, Amerikanci su se pravdali njegovim navodnim posjedovanjem oružja za masovno uništenje koje je mogao upotrijebiti protiv Izraela. Bila je to i osveta što se izvukao iz Zalivskog rata 1991. Ali, kad su ga već uklonili, jer jeste nanio mnogo zla svojim Arapima, iračkim Kurdima i šiitima, napravili su grešku možda i fatalniju nego one u Vijetnamu i Afganistanu. Umjesto da pohapse nekoliko stotina najbližih Sadamovih saradnika i generala odgovornih za zločine, a ne diraju hiljade oficira, vojnika i policajaca, koji su gotovo svi jedva čekali da ih neko oslobodi baasističke diktature, iz Washingtona su poslali ljude neupućene u iračke prilike koji su raspustili armiju, policiju i prateće službe. U vladu su doveli iz emigracije Iračane koji nisu bili u zemlji decenijama da ustanove novi politički sistem. Zato nije čudo što je nastao haos u zemlji i novi građanski rat. I što će se mnogi bivši oficiri i vojnici naći na suprotnoj, antiameričkoj strani, a neki pristupiti i fantomskoj Islamskoj državi pošto joj je i vođa Al-Bagdadi ranije služio u iračkoj armiji. Kad su odlučili da povuku trupe 2011, Amerikanci su ostavili Irak u težem stanju nego što su ga zatekli kad su obarali Sadama. Umjesto da ga odmaknu od antiizraelskog arapskog fronta, učinili su ga mnogo bližim Iranu. I izloženijem Al-Kaidi iz koje se izrodio ISIL čije horde pod crnom zastavom, da ne bi Kurda, ne bi mogla zaustaviti iračka armija koju su trenirali i naoružali Amerikanci.

STOTINA DRUGIH NAČINA

Amerika i Amerikanci su potrebni svijetu, pa i narodima izloženim raznim oblicima despotske vlasti i kršenja osnovnih ljudskih prava. Samo što ima stotinu drugih načina da se tim narodima pomogne nego da im se pošalju trupe koje nanose još veće zlo i razaranje. Kad nešto kopam po istoriji Iraka, naumpadne mi kako su neki gotovo golobradi američki marinci sjedili na glavnom ulazu u bagdadski muzej, jedan od najbogatijih na svijetu, šalili se i pili Coca-Colu, dok su lopovi provalili stražnja vrata, pokupili od antikviteta što su mogli ponijeti, a u komade razbili zlatnu harfu na kojoj su sumerske dvorjanke svirale dvije i po hiljade godina prije nove ere.

(Oslobođenje)