Piše: Dragan MARKOVINA

Milivoj Petković, jedan od šestorice osuđenih hercegbosanskih čelnika, proteklog tjedna uputio je žalbu za prijevremeno puštanje iz zatvora. Napravio je to preko odvjetnika, čemu je priložio rukom napisano pismo za čelnog čovjeka Haškog suda Carmela Agiusa, u kojem je iskazao žaljenje, prihvatio krivicu i kaznu, ustvrdio kako sve ove godine stalno misli o tome i pismo zaključio na sljedeći način: “Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike.

POKAJANJE

Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije. Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom.”

Ne treba biti posebno pronicljiv da bi se zaključilo kako je Petković napisao pismo u nadi da će smekšati sud i dobiti prijevremeno puštanje iz zatvora pa je utoliko upitno koliko su ovo njegovo pokajanje i čitavo pismo zapravo iskreni. Međutim, sve i da jeste napisano isključivo u tu svrhu i bez istinske introspekcije, ono će ostati u arhivi suda, a i zapet će nekad nekom istraživaču za oko, a možda nekoga i umiri. Petković je ovdje sve napisao kao da je prepisao neku od agendi suočavanja s prošlošću, no za današnju hrvatsku javnost, a posebno predsjednika Milanovića, koji je sve napravio da javno relativizira presude Haaga i općenito rehabilitira Tuđmanovo doba, sve su ove tvrdnje postale revolucionarnije nego devedesetih. I nema ih više tko zapravo čuti. Zato pismo i nije dobilo adekvatan odjek u javnosti, a ponajmanje potaknulo nekakav razgovor o ulozi u ratu u Bosni i Hercegovini.

IMAGINARNA NEVINOST

Ono što pak upada u oči mimo odnosa hrvatskog društva i politike prema ovom nasljeđu, jeste to da je ovim Petkovićevim činom napravljen puni krug među osuđenicima. Od Praljkovog ritualnog samoubojstva, do Petkovićevog javno izraženog žaljenja, prihvaćanja krivice i kajanja, pri čemu je jasan signal u kakvom društvu živimo taj što je je Praljak za dobar dio ljudi u Hrvatskoj i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini heroj, dok se Petkovića uopće ne doživljava, a ovo pismo neće ništa promijeniti po tom pitanju. Štoviše, kako vrijeme odmiče, simboličko klanjanje Slobodanu Praljku poprima sve više ritualnih poganskih momenata, pa je tako uz ogromni mural u centru Čapljine, nedavno osvanula nova zastava Herceg-Bosne, koja visi na zidu kraj njega, bez ikakve šanse da će itko zbog toga izraziti javno negodovanje.

Ne bi Praljak sam po sebi ni bio toliki problem da postoji raširena svijest o tome da su se strašni zločini dogodili i da ih je netko morao počiniti i sve to napraviti u ime nečije politike i ideologije. S obzirom na to da te svijesti nema, ne postoje nikakvi izgledi da se ovaj Petkovićev čin doživi kao bitan i prekretnički, jer puno lakše je inzistirati na imaginarnoj nevinosti i herojskom otporu čovjeka osuđenog za konkretne zločine te se tako skrivati iza njegovog samoubilačkog čina, nego se pogledati u ogledalo. U čemu, naravno, hrvatski nacionalisti nisu usamljeni.

(Oslobođenje)