Piše: Davor GJENERO

Srbija (je) u prethodnih nekoliko godina, zahvaljujući pre svega politici čiji je glavni arhitetkta predsednik Aleksandar Vučić, uspela da ojača svoje spoljnopolitičke pozicije, svoje ekonomske potencijale, svoje odbrambene potencijale, da se profiliše iz zemlje koja je bila doživljena kao generator sukoba i konflikta u zemlju koja otvara Balkan, uklanja prepreke, barijere i granice i kao zemlja koja je stub napretka čitavog regiona. – Ovu nevjerojatnu rečenicu izgovorio je Marko Đurić, ambasador Vučićeva autoritarnog režima u Sjedinjenim Državama, i to praktički istovremeno dok Srbija gomila vojne snage na granici sa sjeverom Kosova, dok njeni borbeni avioni i helikopteri lete uz samu graničnu crtu, dok Milorad Dodik po tko zna koji puta prijeti da će zbog neke odluke sudbene vlasti pokrenuti definitivni raspad Bosne i Hercegovine, a na primjer samo tri tjedna nakon klerikalnog desanta na Cetinje.

U istom dahu, i naravno u duhu Vučićevske pasivne agresije, Vučićev mlađahni „diplomat” na važno položaju tvrdi da međunarodna zajednica razumije kako su Srbi „žrtve represije na Kosovu”, kao što su, uostalom, i „žrtve” u Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini i svugdje ondje gdje Vučićev režim potpaljuje vatru „hibrndnog ratovanja”.

Što, zapravo, razumije međunarodna zajednica? Je li moguće da itko može prihvatiti kako je slučajno to što zemlja „koja otvara Balkan, uklanja prepreke, barijere i granice i kao zemlja koja je stub napretka čitavog regiona” sudjeluje u sukobima na praktično svim svojim granicama sa zemljama bivše Jugoslavije, a da su ti sukobi vrlo slično motivirani.

Kao što su dobro znali da crnogorski patrioti, suverenisti, neće moći otrpjeti provokaciju pokušaja uspostave kontinuiteta Cetinjske mitropolije s današnjom Crkvom Srbije, ali je Vučićev režim, koji niti ne krije da je „obavještajno izbušio” Crnu Goru, pa je Vučić u realnom vremenu saznavao sve što se u Vladi Crne Gore događalo kritičnog 4. septembra i u noći koja je uslijedila, svejedno insistirao na tome da njihov patrijarh upravo na Cetinju ustoliči novog predstavnika te državne duhovne agencije u Crnoj Gori, tako su i sada dobro znali da rok valjanosti sporazuma Kosova i Srbije o prihvaćanju registracijskih tablica, nakon deset godina valjanost, istječe 15. septembra ove godine, pa je bilo posve očekivano da će Vlada Kosova prestati uvažavati za nju nepovoljan, nesimetričan sporazum. U Crnoj Gori pred tri tjedna Vučić je, posredstvom svog podložnika, kojeg je on učinio patrijarhom, Prvoslava Perića, te uz asistenciju predsjednika kvislinške vlade, proveo nasilnu akciju, koju i „liberalni Beograd” ocjenjuje kao opravdano provođenje načela slobode vjeroispovjesti. Na Kosovu su blokirana dva granična prijelaza, uspostavljena je socijalna dinamika stanovništva koje još od kraja osamdesetih ustrajno reagira „spontanim okupljanjima” na ovakve impulse iz Beograda, ali je pokrenuta i vojna sila, ona kojom se Vučićev „mali od diplomatije” hvali kao doprinosom uvjerljivosti i mirotvorstva Srbije. Naravno, tako dugo dok je NATO snažno prisutan na Kosovu, neće doći do pokušaja zauzimanja kosovskog Sjevera, koje funkcionira kao svojevrsna kosovska Republika Srpska, ali napetosti na granici s Kosovom jačaju Vučićev kredibilitet među nacionalističkim radikalima u Srbiji.

Čudno je to istovremeno zalaganje za „Otvoreni Balkan” koji se nastoji prikazati kao autohtoni projekt izgradnje mira europeizacije balkanske regije, i gomilanje trupa na Balkanu. Projekt Europske unije, kao mirovni projekt nastao nakon II svjetskog rata, imao je tri prioritetna cilja: osigurati kontrolu naoružanja, pobjedu nad gladi i poslijeratnim siromaštvom poticanjem industrijske proizvodnje i slobodnog kretanja roba, kapitala i ljudi, te istovremeno definiranje nepromjenjivosti granica, koje su prije svega administrativne, a ne prepreka prekograničnoj suradnji. Već prvi korak u europskoj integraciji bio je uspjeh, a postignut je stvaranjem Zajednice za ugljen i čelik, integriranjem europske teške industrije, čime su tajno naoružavanje i priprema za rat europskih zemalja jedne protiv druge postali nemogući. Istovremeno sa stvaranjem slobodnog tržišta, stvarane su i kompatibilne države, zasnovane na vladavini prava i ljudskim slobodama, a privredne slobode koje je zagovarala Europska ekonomska zajednica bile su samo druga dimenzija vladavine prava i osobnih sloboda. Osim toga, od početka je temeljni princip Europske unije njena matrična organizacija, u kojoj se male države tretiraju kao ravnopravne najvećima, a ključne odluke se donose konsenzusom, a ne preglasavanjem.

Bez demokratskih principa Europska unija ne bi mogla biti najveći prostor demokracije i ljudskih prava u europskoj povijesti i ne bi mogla donijeti najduže razdoblje mira i prosperiteta u toj povijesti, nego bi EU bila asimetrična tiranijska organizacija, koja bi se već odavno raspala u ratu i krvi.

Koncept „samonikle balkanske unije” što ga Vučić naziva „Otvorenim Balkanom”, inicira država s golemim demokratskim deficitom i deficitom vladavine prava, a kad je riječ o vladavini prava, niti druga suosnivačica Albanija nema se čime pohvaliti. Bez matrične strukture, u uvjetima kad je prilog Srbije miru to što ju Rusija i Kina obimno naoružavaju, te što Srbija s Bjelorusijom i Rusijom sudjeluje u združenim vježbama hibridnog ratovanja prema Poljskoj i Baltičkim republikama, „Otvoreni Balkan” samo je najava uspostave kolonijalnih odnosa Srbije u odnosu na manje balkanske države i stvaranja hegemonije privrede Srbije na Balkanu. Usto, niti zadnji od preduvjeta europske integracije, koncept nepromjenjivih granica, nije ispunjen. Srbija otvoreno govori o pretenzijama Srpskog sveta na Bosnu i Hercegovinu, otvoreno se nastoji uspostaviti hegemonija u Crnoj Gori, ne taje se teritorijalne pretenzije prema dijelu Kosova, a Srbija sa simpatijama gleda na onaj fantomski „non paper” koji govori o stvaranju Velike Srbije i Velike Albanije i o novoj „geopolitičkoj podjeli karata”.

Kao i izvorni „imperijalizam sirotinje”, i ovaj iperijalizam disfunkcionalne države, koja ne uspijeva integrirati niti cijeli svoj sadašnji prostor, dugoročno je osuđen na propast, ali kao što nas je podučio veliki John Meinart Keynes, dugoročno smo svi mrtvi. Cijena eksperimenta Vučićeva imperijalizma sirotinje već je disfunkcija državnih institucija u Bosni i Hercegovini i ekonomski kaos u toj državi, a u Crnoj Gori je posljedica prorusko-velikosrpsko-klerikalnog preuzimanja izvršne vlasti ekonomski kolaps, nesposobnost administracije da zaštiti građane u pandemijskoj krizi, raspad javnih službi. Izvršna vlast se raspala, i nema parlamentarne većine, a očito je da zamjenu „pogodbene” vlade Zravka Krivokapića i Dritana Abazovića otvoreno proruskom i velikosrpskom administracijom, u kojoj bi Abazović izgubio nadzor nad represivnim aparatom i bilo kakav utjecaj, osim na Ministarstvo vanjskih poslova, niti takav Abazović ne može prihvatiti. Očito je i to da snažan pritisak velikosrpske i proruske politike, ali i nevjerojatne Trumpove ambasadorice u Podgorici, koja iz neobjašnjivih razloga još uvijek stoluje u ambasadi, na zastupnike albanske i bošnjačke manjinske partije, da podupru većinu koju bi činile samo „dvije kolone” (treba nadomjestiti četiri Abazovićeva glasa u parlamentu) ne daje rezultate i da manjine ostaju uz opoziciju. U takvim je okolnostima racionalno samo jedno rješenje: raspuštanje Krivokapićeve vlade, formiranje prelazne administracije i raspisivanje novih izbora. To je jedini put koji ujedno garantira očuvanje državnih institucija, ustavnoga poretka i suvereniteta Crne Gore. Za očekivati bi bilo da takav scenarij snažno podupre Europska unija, kao europski demokratski način prevladavanja političke krize i očuvanja demokratskog poretka.

Ipak, europska politika još uvijek suštinski šuti i o procesima na Kosovu, gdje obje strane poziva na suzdržanost, i u Crnoj Gori, gdje je formula o međusobnom sukobu dviju agresivnih političkih formacija još uvijek zapravo dominantna. Tek je u Bosni i Hercegovini nešto jasnija slika, ali i tu se mnogi trude da je zamute. Dodikov saveznik Dragan Čović uspijeva pozornost s ključnog problema secesionističkog entiteta utemeljenog na „etničkom čišćenju” i genocidu preusmjeriti na odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji i stvarati dojam da je u BiH „bolesnik” Federacija, a ne onaj drugi, manji entitet.

U takvim okolnostima počinje turneja predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen na Balkanu. Ona nema mogućnost realno ponuditi brzo proširenje, jer zajednička europska politika proširenja je, nakon pristupanja Hrvatske, u ozbiljnoj blokadi. Najgora je situacija sa Sjevernom Makedonijom, koja je još Ohridskim sporazumom iz daleke 2001. dokazala da uvažava europska načela (taj je sporazum pokazao da se Makedonija opredijelila za načelo nepromjenjivih granica i dogovora o diobi političke vlasti, što je tipično europsko načelo) i da zaslužuje otvaranje pregovora. Drugi put je vještinom rješavanja identitetskog spora s Grčkom, uz „malu pomoć zajedničkih američkih prijatelja” ponovo iskazala „europske performanse” političkih planera i visoku političku kulturu, a unatoč tome joj je pregovarački proces i dalje blokiran.

Malo optimizma pobuđuje to što von der Leyen na početku turneje otvara most preko Save kod Svilaja, između Hrvatske i BiH, koji je dio europskog prometnog koridora Vc, dakle koji integrira BiH u europsku prometnu mrežu (za razliku od konkurentskog mosta kod Bosanske Gradiške, na kojem insistira Dodik i njegov entitet, a koji zapravo gura Federaciju u infrastrukturnu izolaciju). Uspije li novim Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH Christianu Schmidtu razriješiti spor Bošnjaka i Hrvata o političkoj zastupljenosti u Federaciji, idući korak može biti obraćanje pravom bolesniku, a to što Dodik ne priznaje legitimitet Schmidtu (iako mu ga je neformalno priznao autoritarni vladar u Beogradu Aleksandar Vučić) nikome neće biti posebno važno.

Crna Gora ne može očekivati snažnu pomoć u ovim okolnostima. Važno je to da su ovdje suverenističke političke snage ostale na okupu, a da su uz njih i predstavnici manjina, što garantira preduvjete za postizbornu normalizaciju, iako je jasno da će do prijevremenih parlamentarnih izbora biti relativno teško doći, da opozicija još uvijek nema snažnu polugu u svojim rukama.

Ključ promjene stanja odnos je prema Sjevernoj Makedoniji i pitanje ima li EU snage otvoriti pregovore o njenom pristupanju. Ako ima, onda je lako definirati europski perspektivu Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Albanije, a nakon toga i BiH i Kosova, i poslati Srbiji jasnu poruku da će njena koncepcija hegemonije na Balkanu, povezana s interesima Rusije, ostati iza sanitarnog koridora, da se pritom neće spasiti niti suradnjom s državama članicama EU koje zagovaraju koncept iliberalne demokracije, a uz taj korak i potiskivanje štetnog ruskog utjecaja iz regije, Vučić i Srbija postat će od drugorazrednog značenja i Putinu i njegovoj ekspanzionističkoj politici. Tek bi se time stvorili preduvjeti za drugi pokušaj demokratske tranzicije u Srbiji, nakon što je poslije pada Tadićeve pogodbene administracije došlo do snaženih reverzibilnih procesa i uspostavljanja novog autoritarnog režima.

(Gradski.me)