Piše: Davor GJENERO

Nije prvi put da su bosansko-hercegovački Hrvati kolateralne žrtve politike Zagreba. Naravno, danas situacija nije tako dramatična kao što je bila u razdoblju od kraja 1992. do proljeća 1994, ali okolnosti postaju sve dramatičnije kako raste „briga” predsjednika Zorana Milanovića za „interese” ove skupine.

Milanović je došao na „sjajnu” ideju – formalna suglasnost Hrvatske bit će nužna, odluče li Finska i Švedska pristupiti Sjevernoatlantskom savezništvu i tako steći zaštitu kolektivne sigurnosti, što je daje članak 5. Atlantske povelje koji garantira da svaka država članica NATO eventualni napad druge države na neku članicu smatra napadom na svoj suverenitet.

On, dakle, traži da EU i SAD ili natjeraju Bošnjake, odnosno, prije svega, ključnog donosioca političkih odluka unutar ove nacionalne zajednice, predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, da prihvati model izbornog zakonodavstva na kojem insistira predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, ili da Christian Schmidt, kojeg u istom dahu proglašava nelegitimnim Visokim predstavnikom međunarodne zajednice, nametne Čovićeva rješenja kao Izborni zakon BiH, ili će on pokrenuti inicijativu da Sabor ne ratificira instrumente pristupanja Finske i Švedske NATO savezu.

Hrvatski ulazak u EU

Milanović ovim zahtjevom pokazuje nezapamćen prezir prema međunarodnim integracijama i načelima na kojima one funkcioniraju. U Hrvatskoj su proeuropski političari i intelektualci bili zbunjeni tokom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji time što je Slovenija nastojala uvjetovati hrvatsko članstvo rješavanjem bilateralnih pitanja. Bila je riječ o trima temama: depozitima hrvatskih građana i poduzeća u Ljubljanskoj banci, vlasništvu nad Nuklearnom elektranom Krško i upravljanju tom elektranom, te najvažnije, razgraničenjem dviju država, prije svega, na moru u zoni Piranskog zaljeva i o tome ima li Slovenija pravo na izravni kontakt svojih teritorijalnih voda s međunarodnim vodama Jadrana.

Ovo je uvjetovanje kontaminiralo bilateralne odnose, ali Slovenija nije ostvarila apsolutno ništa od onoga što je htjela postići u bilateralnim odnosima, ali je dramatično srozala svoj rejting kao članica EU. Unija je bila na rubu toga da pokrene Amsterdamski mehanizam i da Sloveniji sustegne pravo glasanja o hrvatskom napredovanju prema članstvu, ali to nije učinjeno zato što ni Hrvatska nije bila „besprijekorna” kandidatkinja, jer su je opterećivali korupcija i repovi autoritarnoga nacionalističkog režima iz devedesetih.

Kad je Hrvatska pristupala Uniji, uplašeni slovenskim iskustvom, njemački i francuski parlamentarci inicirali su da se u Saboru usvoji deklaracija, kojom se Hrvatska obvezuje da u procesu proširenja neće zbog otvorenih bilateralnih pitanja blokirati napredovanje država Zapadnog Balkana prema članstvu u Uniji.

Presedan u evropskoj praksi

Finska i Švedska nisu niti zemlje Zapadnog Balkana, niti su „nove članice”, nego su konsolidirane demokracije i dio „EU 15”, a s Hrvatskom nemaju otvorenih bilateralnih pitanja. Međutim, ovakvo tumačenje „načela solidarnosti” članica EU, kakvo bi htio primijeniti Milanović, nikad u povijesti Europske unije nije palo na pamet niti jednoj članici Unije, a isto važi i za NATO savez. Pritom je čak manje važno to što su načela na kojima je postavljen Čovićev prijedlog izborne reforme izravno suprotna onome što zagovaraju neke utjecajne članice Unije, poput Njemačke ili Nizozemske, koje sigurno neće „pognuti glavu” pred onim što s diplomatskom caklinom nazivamo Milanovićevim uvjetovanjem, a zapravo je riječ o primitivnoj prostačkoj ucjeni.

Europska unija i NATO zasnivaju se na načelu suglasnosti i tako dugo dok su europsku integraciju i euroatlantske strukture činile konsolidirane, stare demokracije, s visokom političkom kulturom, nije bilo pomisli o tome da bi načelo suglasnosti moglo biti destruktivno za organizaciju. Doduše, uvijek je bilo interesnih sporova i kompromisa, ali politika i nije drugo nego vještina postizanja interesnih kompromisa. Politika proširenja na države koje nemaju dugu parlamentarnu kulturu oduvijek se smatralo rizikom, ali teško je bilo pomisliti da se primanjem nove članice u EU i NATO unosi ovako velik rizik, kakav je onaj što bi ga Milanović htio stvoriti.

Naravno, Milanovićeva poruka nije upućena niti Europskoj uniji, niti Sjedinjenim Državama. On bi jednostavno morao biti svjestan da je ovakvim potezom poništio svaku spremnost medijatora političkih procesa u BiH da u fokusu imaju i interes najmanjega od triju konstitutivnih naroda. Naravno da niti ambasador Michael J. Murphy, niti izaslanik američke administracije Gabriel Escobar, niti itko iz Europske komisije neće „lomiti kičmu” Bakiru Izetbegoviću, a još je manje vjerojatno da bi oprezni njemački javni službenik sa snažnim političkim backgroundom, Christian Schmidt, i pomislio da nomotehnički uredi Čovićev prijedlog i da njegov izborni model pretoči u Izborni zakon što bi ga nametnuo BiH.

To, sasvim sigurno, niti Milanović ne očekuje. Njegov je cilj nešto drugo. Prepoznala ga je i HDZ-ova europarlamentarka, izvorno članica HDZ-a BiH, Željana Zovko, primijetivši da Milanović nastoji radikalizirati političke stavove bosansko – hercegovačkih Hrvata. Njegov cilj, naravno, nije komplementaran sa ciljem američkih i europskih posrednika, koji žele stabilizirati Federaciju i stvoriti savezništvo Bošnjaka i Hrvata, ali ne kao savezništvo protiv Srba, nego kao savez za jedinstvenu i funkcionalnu BiH. Milanović je, pak, fasciniran Dodikovom i Vučićevom koncepcijom o preuređenju BiH u okviru dijaloga triju političkih elita, uz posredovanje turskog predsjednika Erdogana, te Vučića i Milanovića.

Rezultat takvog posredovanja trebao bi biti model samosegregacije triju etničkih zajednica unutar samo formalno jedinstvene, ali stvarno razdijeljene BiH. Tom modelu je prilagođen i prijedlog promjene modela izbora članova Doma naroda u Čovićevom prijedlogu, koji Hrvate u dijelovima gdje žive kao manjina ostavlja nezastupljene, a na području s hrvatskom većinom ostavlja nezastupljene Bošnjake i sve ostale.

Populistička politika predsjednika Milanovića

Ipak, ključ Milanovićeve „političke akcije” nije položaj Hrvata u BiH, nego je to akcija usmjerena na unutarnje odnose u Hrvatskoj. Njegova poruka je tipično populistička: na vlasti su kukavice i dodvorice koje se ne usuđuju iskoristiti hrvatsko članstvo u EU i NATO savezu, a on je „odvažan vođa”, koji se ne brine o svom međunarodnom rejtingu, nego o „nacionalnom interesu”, pa nudi jednostavna rješenja.

Zovko je ispravno primijetila da ta njegova „jednostavna rješenja” radikaliziraju Hrvate u BiH, ali isto čine i u Hrvatskoj. Njegovo „vodstvo” u blokiranju ratifikacije pristupnih ugovora Finske i Švedske omogućilo bi mu utjecaj na parlamentarnu proceduru u Hrvatskoj.

On računa na to da će nacionalistički radikali, koji su ionako neskloni međunarodnim integracijama, čvrsto stati uz njega, a čini se da je siguran i u to da socijaldemokrati, pa i dio liberalnih zastupnika, neće glasati onako kako bi se moglo očekivati od pripadnika proeuropskih političkih opcija, jer je šef SDP-a Peđa Grbin već izjavio da odgovornost za vanjsku politiku i njene rezultate snosi premijer, a ne Predsjednik, a dio liberala spreman je na nevjerojatne logičke akrobacije, kako bi opravdali potporu nacionalističkom radikalu na mjestu predsjednika Republike. Njegov je pravi cilj razbiti vladajuću koaliciju, za sebe pridobiti desno krilo Plenkovićeva HDZ-a i tako razbiti vladajuću koaliciju.

Svakome tko poznaje zakonitosti funkcioniranja Europske unije jasno je da unutar nje ne postoji mehanizam izravnog kažnjavanja zemlje koja razbija konsenzus, ali da kazna takvoj stiže u prvoj prilici kad njoj bude potrebna potpora. Hrvatska trenutno aplicira za članstvo u Schengenskoj zoni, premijer Plenković i njegov ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, sa svojim timom, na tome su ustrajno i sustavno, diplomatski radili. Hrvatska je prešla prvi prag i dokazala tehničku pripremljenost za članstvo u Schengenskoj zoni. U Uniji je ostala samo jedna država skeptična prema hrvatskom pristupanju zoni bez granica – Njemačka.

Schengen je mehanizam koji se zasniva na međusobnom povjerenju, a država koja ruši suglasnost unutar Unije takvo povjerenje ne zaslužuje. Milanović dramatično riskira, uopće ne razmišljajući o posljedicama svojih poteza, jer za njih on, kao što kaže njegov štićenik Grbin, ne snosi nikakvu odgovornosti. Nakon najave da bi zbog hira predsjednika Republike, Hrvatska mogla blokirati finsko i švedsko pristupanje NATO savezu, niti Finska niti Švedska ne mogu imati elementarnog povjerenja u Hrvatsku, a poznato je da one vode usklađenu politiku s Danskom. Njihovim se stavovima obično priključuje i Nizozemska, a ona je, pak, čvrsto povezana s drugim dvjema članicama Beneluxa. Umjesto jednog skeptičnog glasa u Europskom vijeću, Milanović je jednim potezom broj takvih povećao na barem sedam. Znamo da se države članice pri odlučivanju obično sustežu biti osamljene, da se uvijek nastoji stvoriti nekakav interesni blok koji zaustavlja neku odluku. Ako je moguće prevladati skepsu jedne članice, skepsu njih sedam sigurno neće biti lako preskočiti.

Kontaminacija političkog života u Hrvatskoj

Vratimo se, dakle, pitanju iz naslova: što je predsjedniku Republike Hrvatske važnije, članstvo njegove države u Schenegenskoj zoni (na jednaki način može doći u pitanje i članstvo u euro-zoni, koja se također zasniva na povjerenju među članicama) ili pozicija Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH? Odgovor je, nažalost, jednostavan: ne zanima ga niti jedno niti drugo.

Njegov je interes samo kontaminacija političkog života u Hrvatskoj, razaranje centra političke arene, potiskivanje proeuropskih politika i jačanje nacionalističkog populizma. Trenutno Milanović misli da mu takva politika može osigurati novi mandat u Uredu Predsjednika, a da takvom politikom može poraziti onoga koga smatra svojim ključnim neprijateljem – sadašnjeg premijera Andreja Plenkovića.

Posljedice koje će takva politika imati na Hrvatsku, koju Milanović ponovno gura u magareću klupu EU i NATO saveza, gdje je već bila u vrijeme njegova premijerskog mandata, njemu su irelevantne, kao što mu je irelevantno i to kako će se u budućnosti graditi odnosi unutar BiH i kakva je perspektiva odnosa Hrvata i Bošnjaka, koji su, bez obzira na utege iz prošlosti i međusobna nerazumijevanja, ipak upućeni jedni na druge i na međusobnu suradnju. Upravo kao što su se članice EU upućene na konsenzus i poštivanje načela solidarnosti, te na međusobnu potporu u međunarodnim procesima. Upravo onakvu kakvu danas pristupanju Švedske i Finske NATO savezu daju praktički sve države članice EU, ali i uvjerljiva većina građana Republike Hrvatske.

(Al Jazeera)