Piše: Andrej NIKOLAIDIS

U izvrsnoj knjizi “Izum kapitalizma”, Michael Perelman donosi detaljan opis javne osude i borbe protiv ljenosti u osamnaestovjekovnoj Engleskoj. Teško je u tom tekstu ne prepoznati matricu koja je dovela do toga da se jugoslovenski radnici, koji su u prvim decenijama nakon Drugog svjetskog rata tretirani kao najbolji na svijetu, na izdisaju komunističkog eksperimenta tretiraju kao društveni talog sa kojim se treba obračunati. Prvobitna akumulacija gaji prezir prema lijenim radnicima: potrebno je učiniti sve da se bijeda koja će ih snaći prikaže kao zaslužena i sama po sebi razumljiva.

Ovako, navodi Perelman, piše Francis Hutcheson, učitelj Adama Smitha:

„Ako narod nije stekao radne navike, jeftinoća svih životnih potrepština potiče ljenost“.

Ovdašnji su “demokratski izabrani” vladari njegove riječi očito imali na umu: sve životne potrepštine su sve skuplje i skuplje, a to daje efekta – naši su ljudi izliječeni od ljenosti; oni bezuspješno, često i preklinjući, traže zaposlenje. Ali posla nema, jer ga još nisu zaslužili. Pa ne bili ljenčariti.

A Josiah Tucker veli ovako: „Ukratko, jedini način da se suparničku naciju spriječi od otimanja vaše trgovine jest da se vlastiti narod spriječi da bude besposleniji i s više poroka od njih“.

Thomas Mun je pak bjesnio zbog „opće kuge našeg pušenja, opijanja, žderanja, običaja i rasipanja vremena na besposličarenje i užitak“.

Veliki umovi tog vremena, upregnuti u stroj za proizvodnju novca, slobodno su vrijeme smatrali skandaloznim porokom. Voltaire je, recimo, tražio da se, u cilju efikasnosti, praznici uvijek slave u prvu sljedeću nedjelju, koja je ionako neradna. Na taj način, izračunao je, poslodavci su radnike mogli natjerati da rade 40 dodatnih dana godišnje, umjesto da piju i žderu.

Kapitalizam, inače, ne voli slobodno vrijeme. Ako ga imaš, što se kapitalizma tiče, trebaš ga provesti u kupovini. Kontrola vremena je od vitalnog značaja za kapitalizam, od njegovog nastanka. Le Goff čak precizno locira trenutak i mjesto kada vrijeme u Evropi postaje kapitalističko.

Godine 1355. vlasti preduzetnicima iz Aire-sur-la-Lysa dozvoljavaju izgradnju zvonika čija zvona ne bi pozivala na molitvu, nego bi označavala vrijeme trgovačkih transakcija i radno vrijeme tkalaca. Radnike koji bi iz okolnih sela dolazili na posao valjalo je dozvati. Crkvena zvona gube monopol na mjerenje vremena. Vrijeme se, dakle, laicizira. Ono nadalje neće teći u ritmu vjerske službe, nego u ritmu proizvodnje i transakcije.

Trgovac, koji putujući osvaja prostor za svoju djelatnost i širi tržište, živi Aristotelovu definiciju: vrijeme je broj kretanja. On je svjestan cijene vremena: trajanje putovanja može se jasno izraziti u novcu. Baš kao što i bankar prodaje vrijeme: ono koje njegov novac provodi u tvojim rukama.

Prokleto slobodno vrijeme, kako se izboriti sa njim! Jedni su predlagali da sluge ustaju ranije, pa da sate prije zore, umjesto u spavanju, provedu u izradi ribarskih mreža, skupa sa ženama i njihovom djecom. Drugi su, pak, predlagali da se radnici na farmi, kada završe dnevne obaveze, natjeraju da pletu i vezu. Daniel Defoe nije krio oduševljenje spoznajom da u Norwichu „čak i djeca nakon četvrte ili pete godine mogu zarađivati svoj kruh“.

Već tada je postalo jasno da dati previše slobode ljudima nije dobro za slobodno tržište. Sloboda kapitala oduvijek je bila ovisila o neslobodi populacije, i to ni sva sila retorike ljudskih prava ne može prikriti.

Vjerovatno niko u opisu uskraćivanja ljudskih sloboda u ime slobodnog protoka i umnožavanja kapitala nije otišao dalje od Jeremy Benthama, jednog od najgorljivijih advokata slobodnog tržišta. On je predlagao osnivanje firme (koju bi finansijski pomagala država) koja bi upravljala siromašnima. Nisam kopao dovoljno duboko u prošlost, no moguće da je baš Bentham izumitelj human resources industrije.

Firma je trebala dobiti vlast nad, kako je pisao, „cjelokupnim teretom siromašnih“, a za početak je trebala izgraditi 500 zgrada u koje bi smjestila milion siromaha. Ne samo rad, nego i cjelokupan život tih ljudi, kao i njihove žive i još nerođene djece, bio bi pod kontrolom dioničarskog društva za čijeg upravitelja je Bentham predložio – sebe. Uštede na prehrani, odjeći i stanovanju bile bi maksimalne, a radna disciplina brutalna.

„Kakvu moć drugi tvorničar može imati nad svojim radnicima, da je ravna onoj koju bi moj tvorničar imao nad svojima? Koji drugi gospodar može svesti svoje radnike, ako su lijeni, na stanje blisko gladovanju, ne dopuštajući im da odu drugdje… I koji su to radnici, bez mogućnosti da udruživanjem povise nadnice, prisiljeni uzeti ma kako bijedne nadoknade…“, piše Bentham.

Kapitalizam, kako primjećuje Perelman, nije doslovce slijedio Benthamove savjete. Umjesto toga je pronašao suptilnije metode za kontrolu populacije.

Neke od tih metoda su i građanski ratovi i razaranje društva kao pretpostavka za pljačku društvene svojine, politika straha i izbor takozvanog „manjeg zla“. Jugoslovenski primjer pokazuje kako se puna kontrola populacije može ostvariti i putem nezaposlenosti, nacionalnih i vjerskih podjela koje još uvijek, uprkos svemu, ljude homogenizuju daleko brže i snažnije od bilo koje iteracije ideje društvene pravde.

Kako podsjeća Perelman, privatizacija zajedničkih dobara je bila (i ostala) osnovna tehnika prvobitne akumulacije. Nekada su bogati pripadnici plemstva ograđivali i prisvajali zemlju koju su prije toga dijelile i koristile cijele grupe ljudi. Šta se desilo sa našim firmama, tvornicama od kojih su kod nas živjele cijele grupe ljudi? Ogradili su ih i prisvojili neki novi privilegovani ljudi, pripadnici novog plemstva.

Sljedeći Perelmanov uvid je iznimno važan: u laissez-faire državi, ni država ni njeno pravo nisu tu da bi zaštitile one od kojih se uzima, nego upravo suprotno: da bi njihovo izvlaštenje bilo legalno. Kao što je plemstvo o kojem piše Perelman, „koristilo državu kako bi stvorilo zakonsku strukturu za ukidanje“ prava koje su imali prijašnji korisnici zemlje, tako su naše novonastale države i njihovi zakoni iskorišteni da bi sredstva za rad i imovina koju su koristili naši građani bila na legalan način oduzeto od njih i dato novim vlasnicima.

Jesmo li to znali kada smo tražili državu i borili se za nju? A, nismo htjeli ovakve države? E, ali države jesu takve i jesu za to. Treba li pomenuti da, povrh svega, pravna država kojoj težimo kao civilizacijskom idealu, čijom uspostavom ima završiti naša tranzicija, nije tu da bi donijela pravdu izvlaštenima i osiromašenima, nego da bi učinila nelegalnom redistribuciju i, iznad svega nacionalizaciju – pravna država je tu da bi oni zadržali ono što su stekli u prvobitnoj akumulaciji, jer je pravna država odlučna u odbrani svetosti privatnog vlasništva.

A sve je počelo, prisjetimo se, pričom o tome kako smo lijeni i ništa ne radimo. Sve je počelo čuvenim jugoslovenskim vicom koji je glasio: „Oni nas ne mogu tako malo platiti koliko malo mi možemo raditi“.

Niti jedan sistem, jasno, nije vječan, pa ni ovaj u kojem provodimo zadnje tri decenije naših života. Kada je sistem ugrožen, pribjegava mehanizmima koji mu omogućavaju produžetak trajanja. Da su vaša djeca učila marksizam, umjesto što ste ih učili da se sprdaju sa njim, znala bi da je rat jedan od modela djelovanja kapitalizma u krizi. Znali bi, takođe, da isto važi i za populizam (koji, dakako, često vodi u rat). Znali bi, još, da je brak krupnog kapitala i klera samo pitanje vremena.

Napokon, budući da je i crkva kapitalista, brak je to kojim sve ostaje u kući – a nema ljepše od toga, zar ne? Sve bi to znali pa ne bi bili iznenađeni: ni podrškom krupnog kapitala i njegovih “slobodnih medija” Amfilohijevoj klerikalnoj kontrarevoluciji, ni Mickeyevim populizmom koji će, nažalost, njemu sigurno donijeti uspjeha, kao što će i Crnoj Gori sigurno donijeti još nesreće.

Treba biti pošten: Mickeyev je populizam bizaran, kao što svaki populizam to jeste. No on je istovremeno i vrlo, vrlo savremen: post-post-post. Jer Mickey zna da se u današnjem kapitalizmu ne radi o radu i sredstvima za proizvodnju.

Zna da danas kapitalizmu čovjek nije potreban kao radnik, nego tek kao potrošač: mašine, naime, izvrsno rade. Ali ne troše.

Stoga je Mickey narodu ponudio kapitalizam sa ljudskim likom – a stariji među vama sjetiće se fraze o jugoslovenskom “socijalizmu sa ljudskim likom”.

Stoga je Mickey “narodu” ponudio vlažni san: ne možete vi tako malo raditi, koliko vas ja dobro za nerad mogu platiti.

Objašnjavati ljudima da to tako ne može, da nije održivo… pozivati se na razum – isto je što i objašnjavati djeci da Djed Mraz ne postoji: pouzdan način da djecu koja čekaju paketiće okreneš protiv sebe.

Nažalost… jedini način borbe protiv onoga što predstavlja Mickey je da obećaš još veći paketić.

(cdm.me)