Piše: Đuro KOZAR

Izražavanje želje dugogodišnjih vojno neutralnih zemalja Švedske i Finske da uđu u NATO i odluka samita u Madridu da se one zvanično pozovu u članstvo - još je jedna potvrda da država bez saveznika teško može održati svoju suverenost i zaštititi teritorijalni integritet. Predsjednik Rusije Vladimir Putin prvo je agresijom na Ukrajinu pokazao da nema granice koju nije spreman pregaziti, a potom je neprestanim prijetnjama i provokacijama nagnao Fince i Šveđane da ponovno razmisle o svom položaju u slučaju ruskog napada, kao i sposobnosti svojih oružanih snaga da adekvatno odgovore na agresiju.

IRSKA, AUSTRIJA, MALTA I CIPAR

Putin je ove dvije nordijske države praktički pogurao u zagrljaj NATO-u i ispostavilo se da je pogriješio kad je računao da će Ukrajinu napadom odvojiti od NATO-a, ali ishod nije uvijek onakav kako ga moćnici planiraju i na kraju sve može ispasti kontraproduktivno.

Kad uskoro pomenute dvije države postanu njegove članice, ovaj vojni savez će biti u najbližem susjedstvu Ruskoj Federaciji, što u Moskvi nisu očekivali, budući da Finska na istoku ima kopnenu granicu sa Rusijom u dužini od 1.313 kilometara. Helsinki je, kad je riječ o Rusima, vrlo oprezan i zbog povijesnog pamćenja, budući da je tri mjeseca nakon početka Drugog svjetskog rata 1939. Rusija napala Finsku bez objave rata, jer su Finci tada odbili dijelove svog teritorija ustupiti Kremlju. Finska je 1944. godine, ipak, da bi okončala rat i normalizirala odnose, Rusiji ustupila dio oblasti Karelije koja je i sada u RF-u. Što se tiče Švedske, ona strahuje da bi Moskva mogla napraviti neke nagle poteze u Baltičkom moru i da bi to ugrozilo njen suverenitet, pa je na strategijski važan otok Gotland ovih dana preventivno postavila napredni protuzračni sistem koji je proizvela njena kompanija SAAB.

Nakon ulaska Švedske i Finske, samo će četiri članice EU biti izvan NATO-a – Irska, Austrija, Malta i Cipar. Pored Austrije, svoju vojnu neutralnost zadržala je i Švicarska, ali treba imati u vidu da su obje zemlje postale neutralne u određenom povijesnom i vojnopolitičkom kontekstu, a ishod je manje efekat njihove volje, a više kompromis velikih sila. Također ne treba zanemariti činjenicu da se ove dvije države, u kulturološkom smislu, oduvijek smatraju dijelom zapadne civilizacije i Alijansa ih doživljava kao prijateljske zemlje. Pored toga, riječ je o državama s konsolidiranim demokracijama u kojima dugo vlada mir i koje mogu da finansiraju svoju neutralnost.

Sa samoproklamiranom vojnom neutralnosti Srbije  sasvim drugačije  pitanje je da li je ona cjelishodna i moguća kad se ima u vidu širok spektar sigurnosnih izazova koji državu čine ranjivom i nedovoljno sposobnom da im se sama suprotstavlja. Doduše, Srbija stalno ističe da ima čime da se obrani, a računa i na rusku pomoć budući da je Moskva, što u donacijama što prodajom pod povoljnim cijenama, naoružava borbenim zrakoplovima, sistemima protivzračne obrane Pancir S 1, protivoklopnim raketama Kornet i tenkovima. Imitirajući Srbiju, i Republika Srpska deklarativno je proglasila svoju vojnu neutralnost, ali to je apsurdno i nemoguće kad se zna da ne može jedan dio Bosne i Hercegovine biti neutralan, a drugi ne, a RS niti jeste niti će biti država. Po onome što je do sada usvojeno, BiH je na pola puta do ulaska u NATO, a na madridskom samitu Alijansa je odlučila značajno da nam donatorski pomogne kao dijelu jedinstvene evropske sigurnosne strukture.

SARADNJA SA NATO-om

I prije ruske invazije na Ukrajinu – zbog asimetričnih izazova i prijetnji sigurnosti – nametnula se potreba da se države, pa i velike sile, ujedinjuju u integracione cjeline i zbog stvaranja nadnacionalnih institucija i organizacija, kao i utjecaja globalizacije, koncept vojne neutralnosti počeo je gubiti smisao. Dodatno ga obesmišljava podatak da neutralnost nije nužno i jamac izbjegavanja sukoba i ona gotovo nikada nije uzimana u obzir od rukovodstava zaraćenih strana onda kada su njihovi interesi to nalagali. Važno je spomenuti da su se, po završetku hladnog rata, sve europske, stalno neutralne države (poput godinama Švedske i Finske) odlučile za suradnju sa NATO-om i prihvatanje bezbjednosne i obrambene politike Europske unije. Na taj način su odustale od unilateralne i ušle u kooperativnu sigurnosnu politiku, odričući se dijela suvereniteta i dostižući nivo naprednih članova koji, u pojedinim segmentima, daju određene doprinose mirovnim i drugim operacijama NATO-a.

(Oslobođenje)