Piše: Đuro Kozar (Oslobođenje)

Poslije američko-izraelskog napada i rata koji je zahvatio Bliski istok sve više se postavlja pitanje: može li se Islamska Republika Iran obraniti i sačuvati suverenitet? Doduše, vlast u Teheranu poručila je da će se Iran obraniti, bez obzira na cijenu i da ne postavlja nikakva ograničenja u zaštiti svog naroda, što djeluje optimistički, samo je neizvjesno koliko će se u tome istrajati ako bi rat potrajao. Pojedini analitičari kažu da Iran ne može da trijumfuje u bilo kakvom sukobu sa Izraelom, a kamoli sa Amerikom, ali bi mogao da rat učini previše skupim za sve zainteresirane – i materijalno i ljudski.

Iran je velika država s više od 90 milijuna stanovnika i 2.000 vojnika, gardista i policajaca i nije ih pokolebalo ubojstvo ajatolaha Alija Hameneija, nekih državnih zvaničnika i generala, nego je, naprotiv, povećalo njihov patriotizam i motivirnost za borbu, u čemu prednjači Iranska revolucionarna garda koja, pored ostalog, drži pod blokadom i Hormuški moreuz. Ova garda formirana je 1979. kao snaga lojalna ajatolahu Homeiniju, ali tokom Iransko-iračkog rata postaje odvojena i paralelna iranskoj regularnoj vojsci, slično kao i francuska Legija stranaca, a ima i svoje kopnene i zračne snage i mornaricu.

Kako god, obezglavljena vojska Irana ipak je reagirala, a taktika je bitno drugačija nego u prošlom, 12-dnevnom ratu s istim protivnikom. Tada su Iranci uglavnom lansirali rakete ka Izraelu, ali se sada primjećuje drugačiji obazac: Iran odgovara na agresiju raketnim napadima i na američke vojne baze u regiji, koje jesu eksteritorijalne, ali je relativno iznenađenje odluka Irana da gađa civilnu infrastrukturu, hotele i rezidencije u Saudijskoj Arabiji, UAE, Kataru, Bahreinu, Kuvajtu i Omanu. Prema pisanju Financial Timesa, Iran je gotovo jednako dronova i projektila ispalio prema Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dominantnom trgovačkom i turističkom središtu Zaljeva, kao i prema Izraelu. Arapske zemlje su željele da ostanu van ovog sukoba, ali ih iranski napadi sada uvlače u rat. Ukoliko bi se neke od zemalja Zaljeva pridružile napadima na Iran, to bi bio značajan preokret, koji bi poništio godine rada Teherana na pomirenju sa svojim arapskim susjedima. Izgleda da bi to moglo podići ulog za arapske susjede i natjerati ih da izvrše dodatni pritisak na Washington kako bi rat bio zaustavljen.

Za iransku vojsku i njezine operacije navođene i balističke rakete su ključne, kao i dronovi. Rakete kratkog dometa od 150 do 800 km namijenjene za brze napade na obližnje vojne ciljeve i u tu skupinu spadaju rakete Fateh, Zolfaghar i druge. Balističke rakete Shahab-3, Emad i Ghadr imaju domet između 1.500 i 2.000 kilometara i njima su gađane američke baze na Bliskom istoku. Navođene rakete poput Soumara i Hoveyzeha, u kombinaciji s dronovima, omogućuju napade koji znatno opterećuju protuzračnu obranu i satima drže strateški važne objekte u stanju pripravnosti. Iranska vojska tvrdi da je pogodila nosač aviona “Abraham Lincoln” sa četiri krstareće rakete, što Amerikanci negiraju, ali je taj brod iznenada otplovio ka Indijskom okeanu i sada je tisuću kilometara udaljen od regiona, navodno zbog tehničkih razloga. Veliku ulogu imaju i samoubilački dronovi, koji se zabijaju u metu i eksplodiraju. Međutim, Iran ima ograničene količine raketa dužeg dometa koje mogu da stignu do Izraela, ali ima veće zalihe raketa kratkog i srednjeg dometa, za bliže ciljeve u Iraku ili zemljama Zaljeva i te zalihe su vjerovatno skrivene prije napada, pa još nisu bile na meti izraelsko-američke avijacije.

Agresija na Iran potvrđuje kraj međunarodnog poretka temeljenog na pravilima, jer rastu suparništva velikih sila i neizvjesna je sudbina država koje su zaglavljene između jačih igrača i koliko su sposobne za obranu. Očevidno poredak utemeljen na pravilima blijedi i jaki čine što hoće, a slabi trpe ono što moraju. Ova izreka starogrčkog filozofa Tukidida pokazuje se kao prirodna logika međunarodnih odnosa koja se ponovo nameće. O tome je nedavno na Ekonomskom forumu u Davosu govorio kanadski premijer Mark Carney, koji je naglasio da se, zbog aspiracija velikih, druge zemlje moraju prilagoditi kako bi opstale i razvijati međusobno savezništvo. Zatim je rekao: “Tvrdim da druge zemlje, osobito srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne”.

I na kraju, rat na Bliskom istoku, kao i onaj u Ukrajini, razotkrio je koliko je europska vojna samostalnost na klimavim nogama, jer je postalo jasno da Unija nema dovoljno vlastitih kapaciteta da se suoči s velikim sigurnosnim prijetnjama bez oslanjanja na SAD. Upravo zbog toga, Njemačka i Francuska intenzivirale su inicijative za stvaranje zajedničkih vojnih sposobnosti i razvoja europske vojske pod radnim nazivom European Treaty Organization (ETO), ali je neizvjesno kad bi se to moglo realizirati.