Piše: Đuro Kozar (Oslobođenje)

Kada rat počne, nikad se ne zna koliko će trajati, pa je tako i s ovim tekućim koji su agresijom na Iran 28. veljače izazvali SAD i Izrael. Američki predsjednik Donald Trump je izjavio da je rat protiv Irana “prilično završen”, ali to zvuči više kao politička poruka nego kao jasna procjena situacije, dok iranski vrhovni vođa Mojtaba Khamenei smatra da “nije vrijeme za mir dok SAD i Izrael ne budu poraženi”. Ovaj tragični rat već je ugasio tisuće života, mnogo više je ranjeno, a svijet gura u veliku krizu. Trump se hvali da su SAD uništile iransku mornaricu, njihove balističke projektile i veliki dio vodstva, ali su američki mediji izvijestili da nije u potpunosti predvidio preostali iranski kapacitet za široku odmazdu, što bi za Amerikance mogao biti pravi problem. Iran vjerojatno ima goleme zalihe balističkih raketa, koje su jedini način na koji ova država može projicirati svoju moć. Očevidno je da su se Iranci pripremali za ovaj rat i duboko u planinama formirali tajne podzemne baze, u kojima su smještene tisuće balističkih projektila. Ovi “gradovi projektila”, kako ih neki zovu, predstavljaju ključni element vojne strategije Teherana u sukobu s agresorima.

Iran se u obrani već koristio balističkom raketom Hajj Qassem, nazvanom po generalu Kasemu Sulejmaniju, kojeg su aktiviranjem drona ubile američke snage. Ova raketa je duga 11 metara i prečnika je jedan metar, a ima domet 1.499 kilometara. U usavršavanju projektila otišlo se i korak dalje, pa je Teheran potvrdio upotrebu balističke rakete srednjeg dometa Sejjil, koja je još naprednija i ima domet veći od 2.000 kilometara, što joj omogućuje da pogađa ciljeve sve do Izraela i američkih baza na Bliskom istoku. Projektil može nositi otprilike 700 kilograma eksploziva, dugačak je oko 18 metara, a mobilni lanseri omogućuju mu brzo premještanje. Sejjil se naziva “plešućim projektilom”, jer ima sposobnost manevriranja tijekom leta, što otežava presretanje sistema protuzračne obrane. Pokazalo se da agresorima nije lako otkriti iranske lansere balističkih raketa, jer su oni stavljeni na skrivena mjesta ili mjesta koja ranije nisu bila povezana sa vojskom, kada je bilo manje nadzora. Iranski vojni stručnjaci ističu da nije važno koliko lansiraš, sve dok se održava kredibilna prijetnja i da je dovoljno da jedan uspješan dron naruši osjećaj agresorske sigurnosti.

Sukladno situaciji na frontu, Iran je promijenio način ratovanja i sada se koristi mozaičnom obrambenom strategijom, čiji je cilj smanjiti utjecaj pogubljenja višeg vodstva pripremom detaljnih planova za nepredviđene situacije putem decentraliziranog sistema zapovijedanja. Metafora mozaika odnosi se zapravo na otpornost sustava koji je sastavljen od 30 isprepletenih, ali neovisnih dijelova. Korijeni koncepta mozaične obrane sežu odranije, nakon američke invazije na Afganistan 2001. i Irak 2003. godine. Iranski stratezi tada su procijenili da je slom režima Saddama Husseina u Iraku ubrzan zbog brzog američkog obezglavljivanja višeg vodstva i zapovjedne infrastrukture. Irački sistem bio je visoko centraliziran, što znači da je moć tekla od vrha prema dolje i, kada je gornji sloj uklonjen, cijeli sistem se raspao. Zbog toga se Teheran odlučio da umjesto jačanja centralizirane kontrole planski rasprši vlast po svom teritoriju i institucijama. Ova se transformacija ubrzala pod vodstvom Muhammada Alija Jafarija, koji je bio na čelu Međuvladine vijećničke komisije od 2007. do 2019. godine. Jafari je general, koji je bio na čelu Iranske revolucionarne garde i tako ustrojio vojnu organizaciju da može da preživi, čak i u slučaju pada Teherana.

Kada su agresori vojno nadomoćniji i kada obrana i civili trpe gubitke, onda u Iranu nastoje zadržati dovoljno kapaciteta za odmazdu, kako bi se omogućio ostanak u borbi, produženje sukoba i postizanje epiloga pod njihovim uvjetima. U svezi s ovom temom sjetio sam se knjige “Obrana malih zemalja”, čiji je autor admiral flote Branko Mamula (1921-2021), koji je od 1982. do 1988. bio savezni sekretar za narodnu obranu bivše SFRJ. Kao Titov partizan, on je, polazeći od svog osobnog iskustva, napisao: “Treba znati da se i male zemlje u slučaju agresije mogu obraniti, s oružjem koje imaju, uz visok stupanj obučenosti i motiviranosti, te uz vješto korištenje prostora i vremena kao faktora rata.” Kada već pominjem admirala Mamulu, podsjetit ću da je on više puta isticao da se u Srebrenici dogodio genocid nad Bošnjacima, a u jednom intervjuu 1997. godine je rekao: “Međunarodni faktor prekasno je vojno intervenirao u Bosni i nije spriječio krvoproliće, a ni tada, kada se angažirao, nije spriječio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.”