Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Evo zašto.

Blok koji predvodi Jakov Milatović nije opozicija: iza Milatovića stoji čitava parlamentarna većina, bez jednog jedinog izuzetka. Vrlo je prosto. Milatović je kandidat vlasti. Đukanović je kandidat opozicije.

Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj se građanima poručuje da bi pobjeda kandidata vlasti donijela neophodne promjene. Šta: vlast se smjenjuje i kontroliše tako što ćete joj dati još vlasti? Milatovićeva pobjeda ne bi značila ni promjene ni osnaženje demokratskih procesa, nego dalju konsolidaciju vlasti i dalje slabljenje opozicije.

A otkad to jačanje vlasti i osipanje opozicije znači „jačanje demokratskih procesa“?

Vlast ni ne krije da želi zatrijeti opoziciju. Ne krije da je njihov cilj da alternativa praktično ne postoji. Oni neprekidno govore o „kraju“ opozicije, njenom raspadu. Da se ne lažemo, to svi znamo: da mogu, oni bi rado pohapsili i zabranili čitavu opoziciju, koju ionako neprekidno kriminalizuju i dehumanizuju. Takav tretman opozicije znak je ozbiljnih totalitarnih tendencija. Hoće to kada vlast preuzmete u kontrarevoluciji. Tada se javi potreba da se zatre sve što je kontra-kontrarevolucionarno.

Crna Gora je vjerovatno jedina zemlja u svemiru, u sve četiri (ili deset, svejedno) dimezija prostor-vremena, u kojoj kontrarevolucionarna garda sebe predstavlja kao progresivnu inteligenciju.

Ako opozicija više nikada neće osvojiti vlast, to znači samo jedno: da će vlast zauvijek vladati. Sorry: to se ne zove demokratija. Svi znamo pravo ime za za to.

Milatović je novi lider bloka koji je na vlasti. On je alpha dog. Ostali su pokazali da su mu submisivni. Oni za koje oni misle da su „njihovi“ birači, onda kada u nedjelju izađu na izbore i glasaju za novog vođu, od toga trena Milatovićevo su biračko tijelo. No svejedno, svi su oni tridesetoavgustovci, svi su oni vlast dobili zahvaljujući Amfilohiju i njegovim litijama; svi su oni, napokon, već dvije i po godine vlast. Riječ je tek o prelivanju moći iz jedne u drugu frakciju vladajućih.

Pobjeda kandidata vladajućih, Milatovića, rekoh, značila bi, logično i očito – dalju konsolidaciju vlasti.

DPS je vlast izgubio 30. avgusta 2020. Potom je nastavio gubiti – od jednih do drugih lokalnih izbora. Na vlast se, na negdašnji način i u ondašnjem obliku, neće vratiti. Takav povratak ne žele ni ljudi koji glasaju za DPS i glasaće za Đukanovića.

U trenutku kada je postao opozicija, DPS-u je postao nužan i posve novi ugovor sa građanima. Ugovor po kojem će građani imati punu kontrolu nad tom partijom, koja odustaje od svake ideje kontrole nad njima. Danas, budućnost DPS-a je u rukama građana, a ne obratno, kako je onomad bilo. Tu ujedno leži i odgovor na čijoj strani je CDM: na strani građana i demokratije, kao i uvijek.

Apsolutna vlast DPS-a, dakle, više nije ni opcija. Ali je na pomolu stvaranje nove superstrukture vlasti, upravo one kojoj je na čelu Milatović. U rukama imaju najveći grad, Podgoricu.

Recimo da – nije teško zamisliti – osvoje mjesto predsjednika države. I budu najjača partija vlasti na parlamentarnim izborima u junu. Eto vam nove superpartije koju više niko ne kontroliše, dok ona kontroliše sve. Sjaši Kurta da uzjaše Murta: je li tako glasi poslovica?

Koliko je ovo izgledna opcija, pokazuje rezultat prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj rezultat je najava da bi tridesetoavgustovci na predstojećim parlamentarnim izborima mogli osvojiti dvotrećinsku većinu madata. Koja im daje politički ekvivalent supermoći: između ostalog i sposobnost promjene ustava. A tu moć, čak i dok je bio najjači, nije imao ni DPS, nego je glasove za donošenje ustava morao tražiti u opoziciji.

Ovdje se, dakle, ne radi o tome hoće li DPS opet imati apsolutnu vlast, jer neće, nego o tome da li ćemo jednu apsolutnu vlast zamijeniti drugom. Na pragu smo toga.

Kohabitacija između predsjednika i parlamenta, iz različitih političkih opcija, znak je zdrave demokratije. Oni koji vas plaše opozicijom uz poruku da vladajućima treba dati još vlasti, a pritom zatrijeti alternativu, nisu prijatelji demokratije. Njihove totalitarne ambicije jedva da su traljavo prikrivene.