Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija osnovalo je 25. maja 1993. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju s ciljem progona počinitelja ratnih zločina. Tokom više od 24 godine rada Haški tribunal je procesuirao 161 optuženog.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osnovan je shodno poglavlju VII Povelje UN-a zbog počinjenih zločina u bivšoj SFRJ, a posebno u Bosni i Hercegovini, koji su po ocijeni Vijeća sigurnosti UN-a tada predstavljali prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti. VS UN-a je 1993. godine, osnivanjem MKSJ-a, napravilo politički i pravni presedan jer je MKSJ bio prvi međunarodni krivični sud formiran nakon Nirnberškog i Tokijskog suda koji su procesuirali zločince nakon Drugog svjetskog rata

Piše: Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu

“Nakon što su tri rezolucije VS UN-a s apelima za obustavu sukoba i prestanak nasilja na području pod srpskom vlašću ostale bez odjeka – pri čemu je rezolucija 780 od 06.10.1992. posebice donijela zastrašujuće nalaze tzv. Bassiouni/Kalshovenove istražne komisije o teškim povredama Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata i drugim povredama međunarodnog prava na području bivše SFRJ” (Krapac; 2011:178) formiran je u Haagu MKSJ. Tribunal je uspostavljen na osnovu Rezolucije VS UN-a broj 827 od 25.05.1993. bazirane na francuskom i talijanskom prijedlogu rezolucije, odnosno Rezolucije VS UN-a broj 808, od 22.02.1993. godine (Beigbeder; 2011:53) da se “osnuje međunarodni sud sa isključivim zadatkom da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. do datuma koji odredi Vijeće sigurnosti nakon ponovne uspostave mira”. Odluka da se formira Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju može se smatrati političkom odlukom, ali je predstavljala civilizacijsko-politički presedan, kao i presedan u međunarodnom pravu.

Skepticizam

Antonio Cassese, kao tadašnji predsjednik MKSJ u svom prvom Izvještaju VS UN 1994. Je napisao: “Osim političkih, financijskih i logističkih problema s kojima se Tribunal susreo tijekom prvih mjeseci njegovog postojanja, treba spomenuti i skeptične reakcije na njegovo uspostavljanje u nekim službenim i neslužbenim krugovima, zajedno s glavnim elementima ovog skepticizma i kako je Tribunal reagirao na njih. (…) Nije na Tribunalu da govori u ime Vijeća sigurnosti ili Generalne skupštine u odgovoru na kritiku njegovog stvaranja: Tribunal postoji, povjerena mu je dostojna zadaća i spreman je ispuniti. U mjeri u kojoj, međutim, takve kritike dovode u pitanje njegovu sposobnost da izvrši svoj zadatak ili svoj legitimitet on ih se mora riješiti, kako bi se procijenilo je li zadaća Tribunala zaista nemoguća.”

Kritike o uspostavljanju i radu MKSJ-a od početka su bile političke i pravne i odnosile su se na njegov legalitet, sporost, prevelike troškove u radu, neefikasnost, broj i nacionalnu selekciju optuženika, broj i sadržaj presuda, politiku optuživanja, uticaj glavnih međunarodnih “igrača” (država) na MKSJ, sadržaj optužnica i izrečenih kazni, djelovanje MKSJ-a na regionalnu politiku, nedostatak uticaja na tranzicijske procese – pomirenje, uspostavu mira i održanje mira, navodnu nebrigu MKSJ-a za žrtve/svjedoke, nemogućost reparacija i obeštećenja za žrtve, kritike o politizaciji MKSJ, sporazumima o kazni s optuženicima, i dr. Istovremeno, bilo je puno onih koji su sumnjali da će MKSJ uopće ispuniti svoj mandat.

U već pomenutom izvještaju Casesea iz 1994. on govori i o tome: “… skepticizam koji su izrazili oni koji tvrde da, u svakom slučaju, Tribunal nikada neće moći privesti pravdi one koji zapovijedaju: očito se ovdje spominju oni koji su odgovorni za planiranje ili naručivanje kršenja velikih razmjera međunarodnog humanitarnog prava koje se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji, ili zbog izostavljanja ili kažnjavanja počinitelja takvih kršenja. (…) Ovaj prigovor pretpostavlja da Tribunal neće biti u mogućnosti da sudi svima onima koji, prema svom statusu, mogu biti optuženi za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti. To je posve pogrešna pretpostavka: Sud će postupiti protiv bilo koje osobe, bez obzira na status i čin, protiv koje je tužitelj izdao optužnicu koju je potvrdio sudija Međunarodnog suda.”

Rezolucijama VS UN-a 1503 i 1534 iz 2003. i 2004. godine, predviđen je završetak rada MKSJ-a, a glavnom tužitelju je od 2004. uskraćeno dalje pravo podizanja optužnica. Događaji koji su uslijedili u regionu, kao i dešavanja u samom MKSJ, pokazali su da racionalizacija, odnosno izlazna strategija MKSJ-a, nije trebala niti smjela ukinuti mogućnost glavnom tužitelju da, bar po potrebi, ima mogućnost podizanja optužnica protiv najodgovornijih. Sasvim je jasno da se radilo o političkoj odluci koja je značajno potkopala ukupne ciljeve MKSJ iz Rezolucije 827, urušila progon i donošenje adekvatnih presuda, a posebno je diskreditirala preventivnu funkciju MKSJ i dala podsticaj političkim elitama u regionu da nastave s opstrukcijama suradnje s MKSJ i s diskreditacijom MKSJ na općem državnom i javnom planu, ali i opstrukcijom lokalnih pravosudnih organa s težnjom da ih se stavi pod političku kontrolu i čemu se, svjedočimo, na kraju i uspjelo.

Posljednji haški proces

Posljednji postupak pred MKSJ rezultirao je izricanjem pravosnažne presude šestorici vojnih i civilnih čelnika Herceg-Bosne, na čelu s Jadrankom Prlićem, a izricanje ove presude ostat će upamćeno po samoubistvu hrvatskog generala Slobodana Praljka koji je, kad je čuo da mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora za zločine nad muslimanima u Bosni i Hercegovini, ispio otrov u sudnici.

Žalbene postupke u haškim predmetima protiv bivših čelnika Republike Srpske, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, osuđenih za genocid u BiH, te Vojislava Šešelja završio je Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, odlukom Vijeća sigurnosti pravni nasljednik MKSJ.

Upravo pred Mehanizmom će biti izrečena i posljednja presuda optuženima za zločine na području bivše Jugoslavije: 31. maja sudsko vijeće se objaviti konačnu presudu čelnicima službe Državne bezbednosti Srbije, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, optuženima za zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bit će to zadnji haški proces za bivšu Jugoslaviju.

Svečanosti povodom zatvaranja MKSJ, 31. decembra 2017, u prestižnoj dvorani vitezova u nizozemskom parlamentu u Den Haagu prisustvovali su nizozemski kralj Vilim Aleksandar, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, te bivši i dosadašnji suci i tužitelji. Među prisutnima su bili i predstavnici žrtava ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH, Valentin Inzko i Paddy Ashdown, tadašnji povjerenik Evropske komisije za proširenje, Johannes Hahn… i niko od visokih dužnosnika zemalja bivše Jugoslavije, što je poslalo jasnu poruku o njihovom odnosu prema ovom sudu s kojim su godinama bili obavezni surađivati i koji je, vrijeme će pokazati, izrekao neke historijske presude.

Naslijeđe MKSJ

Na završnoj manifestaciji predsjednik MKSJ, Carmel Agius je ukazao da je osnivanje ovog suda bio “izraz zajedničke odlučnosti za borbu protiv nekažnjivosti zločina. Njegova postignuća u ovih 24 godine pokazala su univerzalnost našeg suda te da nekažnjivost može biti prevladana. Naslijeđe Suda preživjet će sve nas.” Po sekretaru MKSJ, Johnu Hockingu, “MKSJ je podigao ljestvicu. Sada je na svima nama da zbog žrtava i cijelog čovječanstva podignemo tu ljesticu više.”

Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres istakao je da je u Haškom tribunalu saslušano oko pet tisuća svjedoka tokom više od tisuću radnih dana, i Sud je pružio priliku žrtvama da kažu kroz što su prošli. Naglasio je i da je “stvorena golema arhiva onoga što se dogodilo na ratnim stratištima u Sarajevu, Srebrenici, Vukovaru, Foči, itd.”

Po glavnom haškom tužitelju, Sergeu Brammertzu, najveće postignuće MKSJ je to što su pred Sud izvedeni najviši dužnosnici zaraćenih strana, generali, zapovjednici logora, predsjednici, ističući da je “to nadmašilo i najopmističnija očekivanja s početka rada Suda“. Rekao je tada i da okončanje mandata MKSJ ne znači da je Sud završio posao, jer još hiljade ljudi ne znaju za sudbinu svojih najbližih, te da još hiljade slučajeva treba istražiti i procesuirati tako da nitko ne izbjegne pravdi. Brammertz je kritizirao politike čelnike u zemljama za koje je MKSJ zadužen “jer odbacuju presude i na osuđene gledaju kao na heroje”, kao i zato što su potezali suverenost država kao argument za ometanje istraga. Brammertz ih je pozvao da se prestanu kriti iza kolektivne krivnje, jer je Sud sudio pojedincima i ne postoji kolektivna krivnja.

Nekoliko godina kasnije, Carmel Agius, kao predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove izjavio je: “Nažalost više od dvije decenije negiranja genocida postalo je omiljeno sredstvo da se ljudi ove zemlje i dalje dijele na nas i njih. Upravo to je donijelo toliko patnje pored užasnih događaja koji su se dogodili prije 26 godina. Jednako kao što se negiranje nauke može zvati besramno, tako i dalje duboko potresa negiranje genocida. Vrijeme neće promijeniti činjenice. Nijedan sukob u svijetu nije bolje dokumentovan od sukoba nakon raspada Jugoslavije.”

Transgeneracijska zaraza

Po Dinki Gruhonjiću, profesoru s novosadskog univerziteta “upravo su nacionalisti ti koji nameću kolektivnu odgovornost cijelom društvu”, i objašnjava da su “posljedice katastrofalne” jer je “riječ o transgeneracijskoj ‘zarazi’ pa tako imamo apsurdnu situaciju da mladi ljudi koji nisu bili ni rođeni u vrijeme ratova slave ratnog zločinca Ratka Mladića, od kojeg je u tim društvima napravljena pop-ikona. A društva koja slave zločince koji su počinili genocid ne mogu napraviti čak ni elementarnu razliku između dobra i zla. Takva društva su veoma ozbiljni faktori nestabilnosti ne samo za regiju, već i za cijelu Europu.”

Svojim odlukama bez presedana koje se tiču genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je pokazao da visoki položaj nekog pojedinca više ne može biti zaštita od krivičnog gonjenja. Iako se najveći broj predmeta u kojima je postupano pred MKSJ bavio zločinima za koje se navodi da su ih počinili Srbi ili bosanski Srbi (što je proporcinalno počinjenim masovnim stravičnim zločinima), istina je da je MKSJ vodio istrage i podigao optužbe protiv pojedinaca svih nacionalnosti.

Osnovni cilj MKSJ bio je da izvede pred lice pravde najodgovornije za užasna djela poput ubistava, mučenja, silovanja, porobljavanja, uništavanja imovine i druge zločine obuhvaćene Statutom Suda. No, svojim radom MKSJ je doprinio neospornom utvrđivanju istorijskih činjenica, boreći se protiv poricanja istine i pomažući zajednicama bivše SFRJ da se suoče sa svojom prošlošću. Zločini počinjeni širom regiona ne mogu se više poricati bez obzira na pokušaje i pojedinaca i pojedinih institucija.

Analizirajući presude MKSJ-a nakon okončanja njegovog mandata Julija Bogoeva, bivša analitičarka haškog Tužiteljstva, zaključuje: “Tribunal ostaje trajan, jedinstven i nezamenjiv izvor proverenih činjenica o razbijanju Jugoslavije ratom i najtežim međunarodnim zločinima radi stvaranja velikih nacionalno homogenih država Srba i Hrvata. (…) Tribunal je vršeći svoju funkciju odgovorio na pitanje – zašto je bio rat u Jugoslaviji i kakav je to bio rat. (…) Bio je to, prema nalazima, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana nameravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. (…) Rat je, prema presudama, bio rasprostranjeni i sistematski, diskriminatorni napad na civilno stanovništvo; etničko čišćenje bilo je cilj, a ne posledica rata, kako su tvrdile redom sve odbrane. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dve strane, bio je – odbrana i oslobađanje celokupne teritorije.”

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.