Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Godine 1937. grupa lijevih, evropskih a kosmopolitskih intelektualaca, koje je predvodila Nancy Cunard (u tom društvu bio je i veliki W.H. Auden) iz Pariza je poslala, danas bismo rekli, otvoreno pismo na adresu 200 pisaca. Ova književnica, politička aktivistkinja i, uzgred budi rečeno, bogatašica, Aragonova i Poundova muza, smatrala je da je situacija u Španiji takva da zahtijeva da se intelektualci, je li, javno očituju. Stoga su ona i njena grupa piscima postavili jednostavno pitanje: jeste li za Franka ili za Republiku?

Dobili su odgovor od 147 autora. Njih 126 podržali su Republiku. Pet njih podržalo je Franka. Dok je šesnaest pisaca saopštilo: NEUTRALAN.

A ko su ti šupci, pitate se sad? Velikani, bojim se: H. G. Wells, Haxley, naravno Ezra Pound i – T. S. Eliot.

Eliotov odgovor mogao je iznenaditi samo one koji o njegovoj ideološkoj poziciji (za Pounda je, recimo, bilo iznenađujuće što nije direktno podržao fašiste – što će, kao što znamo, kasnije i učiniti) nisu znali ništa.

Bio je to čovjek koji je u svom časopisu The Criterion godinama tražio takozvani Srednji put, Via Media, između fašizma i komunizma. „Iako prirodno osjećam simpatije (za španske borce za slobodu), ipak sam uvjeren kako je najbolje da ipak nekoliko ljudi od pera ostane nijemo“, napisao je Eliot u pismu Cunardovoj.

Eliotov konzervativizam i njegovo shvatanje hrišćanstva vodili su ga ka takvom odgovoru. Svega dvije godine kasnije, u januaru 1939,  The Criterion je ugašen – došao je do kraja Srednjeg puta koji nije vodio nikamo. Eliot je pokazao kako je držati se sredine (taj precijenjeni „zdravorazumski“ stav) ponekad najgora stvar koju možete učiniti.

Sa druge strane, ponekad je, zaista, najbolje ostati nijem. Ponekad je jedini inteligentan odgovor – ne dati odgovor.

Češći je, međutim, slučaj da pisci ćute ne zato što su mudri, nego zato što su pizde. I jer im se to isplati biti.

Kada je dječak u Beogradu proračunato i hladno pobio djecu, moj prvi impuls je bio – ćutnja. Mi, kao ljudi, jednostavno nemamo jezik kojim bi suvislo i precizno govorili o tome. Naš pristup ekscesivnim manifestacijama zla nužno je ideologiziran, ovistan o slici svijeta koje se držimo.

Dočim je zlo, vjerujem – a vjerujem jer ne mogu znati – metafizičko. Mislim da je zlo sve, samo ne banalno. Mnoge ideologije su manifestacija zla, ali samo zlo je nadideološko. Ideologija je bijedan pokušaj da se ponudi pojednostavljena (i tobože cjelovita) slika svijeta. Zlo nas, pak, podsjeća da je svijet uvijek kompleksniji – i užasniji – od bilo čega što smo u stanju zamisliti.

Nietzche se jednoga dana zaputio u šetnju ulicama Torina. Gdje je sreo nasmrt pretučenog konja. Kleknuo je, zagrlio životinju i potonuo u ludilo iz kojega nikada nije izronio. Umro je 11 godina kasnije. „Majko, glup sam“, bile su njegove posljednje riječi.

Krasznahorkai, čovjek koji – što ne može biti objašnjeno, osim kosmičkom nepravdom – još nije dobio Nobelovu nagradu za književnost, o tome je napisao esej „Torinski konj“. Po kojem je Béla Tarr godine 2011. snimio istoimeni film.

Ako išta mogu razumjeti, to je trenutak kada čovjek ne može više: trenutak kada ne može podnijeti ni kap monstuoznosti kojom smo okruženi.

Prije koji dan naišao sam na naslov što govorio je o majci koja je pedofilu za drogu prodala trogodišnju kći; pedofil je zlostavljao, potom ubio dijete. Ugasio sam telefon. Ne mogu. Ne postoji ideologija koja to može objasniti. Sve priče o prevenciji, o lošem socijalnom kontekstu, traumatičnom odrastanju, kazni, rehabilitaciji i inkluziji samo su govor idiota, buka koja ne znači ništa, osim što svjedoči o oholosti onih koji tvrde da je zlo društveni konstrukt, pa ga treba razumjeti i navodnim progresivnim mjerama preduprijediti.

Pretučeni konj; na kiši ostavljeno štene; otac koji masakrira porodicu pa zapali kuću; majka koja štiti ljubavnika što zlostavlja njeno čedo, sve dok dijete ne podlegne od posljedica roditeljske ljubavi…  Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno, do krajnjih konsekvenci promisli. No baš to je ono što ne činimo. Upravo strah od toga je ono što nas natjera da se, umjesto u istinu, bacimo u zaštitnu mrežu; u meko, fino paukovo tkanje od tradicije, istorije, ideologije, religije.

Čim se dese, tačno znamo koji su to događaji, koje su to tačke, u kojima pucaju svi šavovi svih maski, u kojima puca armatura naše makete koja navodno predstavlja svijet. Tamo gdje se kroz pukotine ukaže istina: to mjesto u najvećoj hitnji napuštamo i bježimo na sigurnu udaljenost, odakle se naprsnuća u našim narativima ne vide.

Najveći trik zla je da vas ubijedi kako ne postoji: to znaju čak i holivudski scenaristi.

Zlo postoji, neporecivo postoji. To je ujedno i najčvršći dokaz da postoji i Bog.

Sa ideologijom koja nudi opravdanje zlu dužni smo polemisati. Protiv  zla smo se dužni boriti. Ta je borba uslov čovječnosti. Nema ničeg nižeg od takozvanih intelektualaca koji sebe i druge uvjerevaju da su iznad dobra i zla. Takvi su duboko u zlu, na samom njegovom sumpornom dnu.