Povodom smrti velikog bosanskohercegovačkog književnika, profesora i akademika, Dževada Karahasana, objavljujemo dijelove intervjua koji je Karahasan dao za „Slobodnu Bosnu“ 2015. godine

Od momenta kada se začne misao, koncept jednog romana, zbirke eseja ili pripovijetki pa do onog, svakom piscu najuzvišenijeg, trenutka kada u rukama prvi put drži odštampanu svoju knjigu, u slučaju Dževada Karahasana nerijetko zna proći i po nekoliko decenija.

„Neki moji prijatelji bi zločesto rekli da ja pišem sporo, ali zato loše! Istina je da pišem jako sporo i da moje knjige nastaju veoma dugo, ali to je naprosto tako - pišem onda kad ono hoće, a ne kad ja hoću. Recimo, kompletan nacrt romana Noćno vijeće nastao je u oktobru 1994., a roman je završen krajem februara 2005. godine i u tom periodu sam se bavio gotovo isključivo tim romanom. Možda se radi o mojoj potrebi da knjiga počne djelovati kao organska tvorevina, da izgleda kao da je nisam napisao ja. San mi je napisati knjigu koja će se činiti kao da je nastala sama od sebe“, otkriva nam Dževad Karahasan.

Kako Dževad Karahasan vidi Sarajevo, ono nekadašnje i ovo današnje?

„Mislim da je prirodno da se u osjećanju većine Sarajlija vrijeme dijeli na ono prije rata i ovo poslije rata. Prije rata Sarajevo zaista nije bilo provincija, nego grad po više kriterija. A prvi kriterij je bila mogućnost da se živi drugačije, govori drugačije i misli drugačije od takozvanog mainstreama, od poželjnog načina mišljenja... Sarajevo je bilo uistinu otvoren grad. Ja sam asocijalan čovjek, nikada nisam znao komunicirati s ljudima, nisam imao raju, nisam bio član Partije... I unatoč tome, u Sarajevu sam živio zaista dobro, niko me nije zlostavljao, nikome nije smetalo to moje autsajderstvo, niko mi nije prigovarao zbog načina na koji pišem. I znam mnogo ljudi koji su bili u sličnoj situaciji. Sarajevo je bilo grad u kojem je košarku igrao evropski prvak, nogomet igrala dva bivša prvaka Jugoslavije, tu je nastajala najbolja muzika... A ako me pitate šta je sa Sarajevom danas, mislim da je to grad koji se još uvijek traži. Mi smo zajednica koja još nastoji izaći na kraj sa svojim traumama, naći svoje mjesto, svoju fizionomiju, prepoznati sebe, pronaći načine da se opet reflektira.“

Govoreći o ulozi međunarodne zajednice u BiH, Karahasan je kazao kako mu se čini da se Bosni i ne dozvoljava da nekako stane na noge, jer velike sile na Zapadu zbog nečega trebaju „problem Bosne“.

„Oni su ti koji su smislili jedan totalni zločin koji se zove Dejtonski sporazum. To je zločin protiv logike, zločin protiv demokratije, protiv ljudskih prava, protiv historije. To je rasistička svinjarija. U okvirima tog sporazuma, normalan život za bilo koju zajednicu apsolutno nije moguć. Sve su to otvorena pitanja za Sarajevo danas. Ipak, vjerujem da situacija nije toliko teška i tragična koliko nam se čini, ali je sigurno mnogo manje dobra od onog kako bismo mi željeli da bude.“

„...Pamtim jedno putovanje 1991. godine, kada smo vlakom u Mostar krenuli Boro Stjepanović, Miralem Zupčević i ja na diplomski ispit dviju studentica glume, Jasne Huseinović, današnje Žalica, i Marijane Miličević. U to vrijeme već je bilo svakome jasno da će u Jugoslaviji biti velikih belaja, i dok smo nas trojica u razgovoru odgonetali ko je sve u to umiješao prste, Boro u jednom trenutku kaže: „Meni nije jasno zašto taj prokleti svijet Šveđanima uvijek zakuha dobru juhu, a nama uvijek lošu!“ E, to vam je to. Naravno, naša odgovornost je jasna i o tome je suvišno govoriti. Uostalom, na mene nije pucao nikakav Amerikanac, Englez, ni Rus; na mene je pucao moj komšija koji je zbog nečega poželio da razori svoj grad. Dakle, odgovornost raznih čovića, dodika, izetbegovića je očigledna, neposredna i nju ne možemo previdjeti.“

„Zašto Bosanci postanu tako strasni rodoljubi kad odu, a nikako ne vole svoj kraj kad su osuđeni na njega, to jest dok borave u njemu“ citat je iz knjige Šahrijarov prsten. Je li i Dževad Karahasan po tome „pravi“ Bosanac?

„Potpuno, i upravo to iskustvo je odredilo poetiku, tehniku kojom sam radio knjigu Izvještaji iz tamnog vilajeta u kojoj se opsesivno bavim Sarajevom i čiji su junaci ljudi koji su otišli iz Sarajeva i danas žive negdje u inostranstvu, sretno, udobno i nikako da se oslobode Sarajeva. Što su dalje od njega, to duhovno dublje tonu u njega... Tako je i sa mnom dok sam u Bosni, vidim samo tegobe i probleme sa kojima se ovdje suočavamo, a čim se maknem iz Bosne, shvatim da su mi te tegobe dragocjene i da život, vala, i nije neki život bez njih... Ja zaista ne znam zašto je to tako, ali pretpostavljam da je razlog taj što je biti Bosanac povezano sa nizom „hendikepa“. Živeći u Bosni, stičete znanja koja vam drugdje uopće ne trebaju. Ako hoćete proći Sarajevom kao pristojan čovjek, morate biti sposobni da pravoslavcu čestitate njegov praznik onako kako pravoslavci to čine, katoliku njegov onako kako katolici to čine, itd. Naučite svašta o raznim religijama, kulturama, tradicijama, i sve vam to vrijedi samo dok ste ovdje, a ponekad vam ne vrijedi ni tada, jer se svako malo zbog nečega neki od vaših komšija pomami i odluči vas iskorijeniti.“

Je li ta potreba pisanja o ljubavi i jedna vrsta borbe protiv masovne „proizvodnje straha“ u današnjim zapadnim društvima?

„Odlično pitanje, i jeste! Na Zapadu se strah već nekih dvadesetak godina proizvodi zaista pakleno sistematično, očigledno i namjerno. Svakih petnaest dana imate novine pune prognoza o ekonomskom krahu, čim se smiri strah od ekonomskog kraha, krenu priče o teroristima, kad prestanu s teroristima, onda počnu masovno objavljivati prognoze o gašenju Sunca i nekom bezumno velikom vulkanu, koji će evo sad proraditi i raznijeti čitave Sjedinjene Države, i tako redom. Mediji se koriste kao sredstvo za najavljivanje katastrofa od kojih se svijet više neće oporaviti i sistematski se proizvodi strah, to je potpuno jasno. Uplašeni ljudi su u najboljem slučaju stado, a većinom su bijesna rulja sposobna za svaku vrstu stampeda i rušenja. A strahu se jedino može oduprijeti kroz razum, odnosno znanje i ljubav. Ta vrsta povjerenja u dobrotu svijeta koju smo izgubili, prepuštajući se strahovima i diktaturi ekonomskog fašizma koji vlada nad nama, otvara prostor za najrazličitije manipulacije“, zaključuje Dževad Karahasan.

(M. Radević / Slobodna Bosna)