Piše: SENAD AVDIĆ

Umro je u 70-oj godini Dževad Karahasan, pisac, profesor, erudita, jedan od rijetkih renesansnih intelektualaca ovoga podneblja. Bio je teško bolestan posljednje dvije-tri godine, liječio se išao na operacije i teške terapiju, ali ga niko nikad nije vidio depresivnog, utučenog, beznadnog.

"Dobro sam", odgovorio je prije dvadesetak dana u televizijskom intervjuu na novinarsko pitanje kako se osjeća. U javnom govoru Karahasan je gradio neku svoju poetiku bolesti, vedru pohvalu nadi i spokojnog suočavanja sa vlastitom konačnošću.

Utrkuju se sarajevski političari u izražavanju saučešća i žaljenju sa preminulim piscem. Ističu njegove umjetničke kvalitete i hvale Karahasanove ljudske vrline. Kada bih znao da je bilo ko od tih političara (Benjamina Karić, Elmedin Konaković, Bakir Izetbegović...) pročitao makar jedan Karahasanov roman, dramu ili esej, istog bih časa o tom političaru mislio deset puta bolje nego što mislim i nego što zaslužuje! Nekako mislim da bi se na njima vidjelo, ili prepoznalo da su čitali Karahasana, a ja to niti vidim, niti čujem.

Od ne baš previše susreta i razgovora tokom 40-godina dugačkog poznanstva sa preminulim piscem, mnoge sam i zaboravio, ali ću se zadržati na tri koja nikako da mi izađu iz glave.

KRAJ JUNA 1982, BAŠTA "MORIĆA HANA"

Kolega Zoran O. Milanović i ja pozvali Dževada Karahasana da ga molimo da povremeno piše za "Naše dane". Kako sam siguran da je bio baš taj datum? Tako što je dan-dva ranije u Beogradu umro Meša Selimović dok je u svom stanu gledao finale Svjetskog nogomentog prvenstva u Španjolskoj. Dio razgovora bio je posvećen Meši. I njega se slabo sjećam. Mnogo bolje, gotovo fotografski, upamtio sam komentar Dževada Karahasana na tih dana i mjeseci nezaobilaznu temu, napad na tadašnjeg profesora sarajevskog Fakulteta političkih nauka Vojislava Šešelja u beogradskim medijima ("Književna reč", "Duga") na dvojicu sarajevskih kolega, profesore Atifa Purivatru i Hasana Sušića. Njih su dvojica sudjelovali na nekom naučnom skupu u Španjolskoj posvećenom "Zelenoj knjizi" Muamera Gadafija. Zbog toga ih je Šešelj optužio da su nositelji panislamističkih ideja u Bosni i Hercegovini.

(Tih su godina isključivo komunistički intelektualci i političari u BiH bili u beogradskim krugovima optuživani za panislamizam; tek kasnije će krugovi oko SANU otkriti Mlade muslimane i posvetiti im pažnju i pružati bratsku pomoć!)

Karahasan se sa tim veselo šegačio: "Kada kažeš pan, onda podrazumijevaš, pred tebe izlazi nešto veliko, golemo, impozantno. Znate li vas dvojica Purivatru i Sušića? Obojica su sićušni, mršavi, ko paučci. Kako će oni biti panislamisti? Zamisli njih dvojicu k'o Don Kihota i Sanča Pansu kako onako malehni jezdeći pokoravaju kršćanski svijet i utjeruju ga u islam?! Pan-islamista bi eventualno mogao biti Hamdija Pozderac, barem fizički odgovara onako krupan, golem, debeo. A siroti Atifica i Haso panislamisti? Ma, daj, Vojo Šešelju, ne budali!".

KAFANA HOTELA "BEOGRAD" (POZNATIJA KAO "ZEMUN"), JESEN 1987.

Vraćao se Dževad Karahasan sa predavanja na Akademiji scenskih umjetnosti, pogledao kroz golemi prozor, pa svratio u kafanu. Ne mogu se sjetiti šta je bio povod za sljedeći njegov monolog.

"Nedavno na Steirijinom pozorju, jedan srpski pisac se dugo i naporno žalio kako su Turci srpskom narodu uništili kulturu, tradiciju, zadržali ih u srednjem vijeku, spriječili modernizaciju.

"Sve si možda u pravu. Ali, hajdemo, ovako gledati na to. Kako se na srpskom jeziku kaže kašika? "Pa, kašika, kako će se drugačije zvat". Turska riječ, kažem, pa nastavim: koji je na srpskom jeziku ekvivalent za dušek? "Pa, dušek, naravno. Ne znam, što me to ispituješ Dževade?" Pa, ispitujem te, dragi moj kolega, ne bih li te natjerao da razmisliš da li su Srbi (i drugi) do dolaska Turaka spavali na zemlji, a jeli rukama?!"

POČETAK 1994., "HOLIDAY INN"

Na ulazu ispred Holiday Inn-a u prljavom, raskvašenom snijegu stajala su velika reportažna kola austrijske televizije ORF.  Ispred njih okružen kamerom, mikrofonoma, rasvjetom stajao je Dževad Karahasan. Znao sam da je tokom 1993. godine napustio Sarajevo, kao što mi je bilo poznato da je najveći dio svog ratnog staža u gradu proveo volontirajući u Državnoj bolnici.

Mahnuo mi je Dževad i usput davao išaret da ga sačekam u predvorju Holiday Inn-a.

Nakon obavljenog snimanja, objasnio mi je da ORF snima film o njemu, da se dijelovi snimani u Austriji, a ostatak u Sarajevu. Sad se, pišući ovo, sjetih da sam isto ORF-ovo vozilo vidio godinu-dvije nakon rata na Baščaršiji kada su snimali dokumentarni film o još jednom Bosancu - Ivici Osimu. I da su i jedan i drugi umrli u Grazu: Švabo Osim prvog maja 2022., a Dževad Karahasan godinu dana kasnije.

"Senade, poslušaj me dobro, ovo što rade bošnjački političari i njihovi mediji je strašno i na to se treba ukazivati, treba ih prozivati", govorio je Karahasan tiho, gotovo šapćući, uz svoje kotrljajuće "r". "Znam", pokušavao sam ga prekinuti, on je nastavio govoriti u kratkim, oštrim rečenicama. "Ne znaš, ne možeš znati ovdje, u Sarajevu. Ja živim u Austriji i vidim sve šta rade. Oni nas žele udaljiti od Evrope, posvađati sa Zapadom.

Namjeravaju nas povezati sa najrigidnijim arapskim režimima. Trebaš vidjeti ko nas predstavlja u Austriji, Njemačkoj, ko su ti ljudi. Znam da pišeš u Ljiljanu, ali to što oni rade u novinama je nedopustivo, štetno licemjerno. Prodaju novine našim jadnim izbjeglicama koje je prihvatila Evropa, a u svojim tekstovima ih plaše Evropom, govoreći da im ona ne misli dobro. Moramo se tome suprotstaviti, Senade. Koliko god svako od nas to može. Odgovorni smo za to. Čak i ako preživimo ovaj rat, neće nas nigdje biti sa ovim ljudima koji nas vode."

Tako je govorio Dževad Karahasan na početku ratne 1994. godine. Ni u jednom momentu, tokom tridesetak godina koliko je od tada prošlo, njegove riječi nisu prestale biti aktualne!