Društvo kakvo su one zamišljale uvažava razlike, ali ih ne smatra preprekama. To je društvo koje potiče uključivost i solidarnost, a ne diskriminaciju i izrabljivanje. To je društvo koje teži postizanju jedinstva među ljudima. A jedinstva nema bez bratstva. Ali, povijest nas uči, a budućnost obvezuje, ni bez sestrinstva, piše povjesničar Hrvoje Klasić u kolumni za Net.hr.

-Potpisujući 19. rujna 1893. dokument koji se pojavio u njegovom uredu guverner Novog Zelanda Lord David Glasgow vjerojatno nije ni slutio dalekosežne i sveobuhvatne posljedice svog čina. Toga dana, prije točno 130 godina, svoju je zemlju učinio prvom u svijetu u kojoj su pravo da na slobodnim izborima biraju predstavnike u državni parlament dobile i žene.

Iako se radilo o važnom događaju i velikom uspjehu borba za emancipaciju žena i rodnu ravnopravnost tek se zahuktavala. Za te ciljeve brojne su poznate, ali i potpuno nepoznate žene bile spremne riskirati svoje mjesto u obitelji i društvu. Neke su sudjelovanje u toj borbi platile javnim sramoćenjem, fizičkom i psihičkom torturom, a neke i vlastitim životom. U tom smislu posebno mjesto pripada hrvatskim, srpskim, bosanskim i ostalim jugoslavenskim heroinama koje su kao komunistkinje, antifašistkinje i partizanke svoju hrabrost, požrtvovnost i idealizam dokazivale uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

Sestre Rajka i Zdenka Baković: Dvije fascinantne žene

Zato bi udžbenici povijesti, ali i građanskog odgoja, trebali vrvjeti imenima poput Nade Dimić, Marije Bursać, Majde Šilc, Anke Butorac, Vahide Maglajić ili Fane Kočovske. Mislim da bi ne samo svaku djevojčicu nego i svakog dječaka njihove biografije mogle inspirirati i ohrabriti u borbi za bolji i pravedniji svijet. Znam da nije fer ikoga posebno izdvajati, niti bi one same to ikad dopustile, ali ću si uzeti za pravo i ovom prilikom nešto više reći o samo dvije fascinantne žene, sestrama Rajki i Zdenki Baković.

Sestre Baković, kao i njihova tri brata, rođene su u Boliviji gdje im je otac, ugledni i imućni Hrvat s Brača, zajedno sa suprugom također imućnom Bračankom, preselio početkom 20. stoljeća. Kako bi se djeca školovala na hrvatskom jeziku obitelj Baković se 1921. najprije vraća na Brač, a nekoliko godina kasnije seli u Zagreb. Unatoč društvenom statusu Rajka i Zdenka već kao tinejdžerice iskazuju nezadovoljstvo prema nepravdama u društvu, a posebno im smetaju konzervativizam, patrijarhalnost i klerikalizam.

Zato i, bez obzira što znaju da se svaka povezanost s komunističkim idejama najstrože kažnjava, postaju ljevičarke i revolucionarke. Osim toga, sestre Baković, iako Hrvatice, ili baš zbog toga, postaju žestoke protivnice hrvatskog nacionalizma. Od travnja 1941., kada ustaše kao hrvatski fašisti i nacionalisti preuzimaju vlast, sve navedeno će sestrama samo povećati ionako velike probleme. Ali kako stara mudrost kaže, na muci se poznaju junaci, u našem slučaju junakinje.

Unatoč nepojmljivoj torturi nisu nikoga odale

Zbog svog antifašizma, aktivnosti protiv ustaškog režima i pomaganja partizanskom pokretu Rajka i Zdenka su krajem prosinca 1941. uhićene i danima mučene. Zdenka, koja je u tom trenutku imala 24 godine, izvršila je samoubojstvo skočivši s trećeg kata zgrade Ustaške nadzorne službe, dok je njezina tri godine mlađa sestra Rajka preminula nekoliko dana kasnije od posljedica mučenja. Unatoč nepojmljivoj torturi nisu odale ime nijedne svoje drugarice ili druga.

Jedna ulica u bolivijskom gradu Oruru, njezinom rodnom mjestu, i danas nosi ime po Rajki Baković. U Zagrebu je prolaz koji spaja Masarykovu i Varšavsku ulicu nakon Drugog svjetskog rata dobio ime Prolaz sestara Baković da bi 1990-ih nove zagrebačke vlasti predvođene HDZ-om zaključile da sestre ipak ne zaslužuju tu počast. Prolazu je promijenjeno ime, a uklonjene su i njihove biste. Gotovo 20 godina kasnije, kada HDZ više nije upravljao gradom, ova nepravda je ipak ispravljena.

Sestre Baković, kao i brojne njihove istomišljenice, dale su svoj život boreći se za emancipaciju žena, ali i muškaraca. Društvo kakvo su one zamišljale uvažava razlike, ali ih ne smatra preprekama. To je društvo koje potiče uključivost i solidarnost, a ne diskriminaciju i izrabljivanje. To je društvo koje teži postizanju jedinstva među ljudima. A jedinstva nema bez bratstva. Ali, povijest nas uči, a budućnost obvezuje, ni bez sestrinstva, zaključuje Klasić.