Piše: Pavle PAVLOVIĆ

U prošlom životu najviše sam se radovao novembru. Bio je to mjesec u kojem si bio siguran da će se obreti ili na moru ili na brdu. I tako uz više ili manje maligana i ćevapa slaviti Dan državnosti BiH i Dan republike one ogromne zemlje na koju ubrzano zaboravljamo, dok novi klinci o njoj pojma nemaju.

Kao dobitak na lotu bilo je kada su 25. i 29. padali na početku ili pred kraj radne sedmice. Eh, da je kao nekada razbolio bih se već u utorak, pa bih plandovao cijelu heftu. Imao bih dovoljno dana da, recimo, odtutnjam u smjeru epicentra svih naših ondašnjih radosti, što nam je podario, slava mu i pokoj vječni, Dan republike. Uz šum uznemirenih vodenih kapljica Jadranskog mora u Tršćanskom zaljevu upijao bih svaku tezgu, radnjicu na nikada zaboravljenom Ponte Rosso. Zasipan rafalima majstora za ono zvonko – signore e signori.

Tako sam najbolje liječio zavist koju su mi izazivali gradovi i mjesta tako blizu čize. Zamisli, molim te, živjeti kojih pedesetak kilometara od modne meke o kojoj smo svi mi u davno Titovo doba maštali. Žalio sam nas iz BiH, što nam je trebalo gotovo 12,13 sati samo da bi se dohvatili granice. Potom smo bunovni lutali po Ponte Rosso prepuštajući se vještim trgovcima i švercerima da gule do gole kože. Ma, to se nekako moglo i podnijeti, ali dolazak pred stroge oči jugoslovenskih graničara bilo je ravno streljanju. Uvijek smo mi, siroti Bosančerosi, kako su nas zvali, bili janjad za klanje. One iz Pule, Rijeke, Portoroža, pa čak i Zagreba niko nije, čini mi se, ni gledao.

Prokleta geografija, stalno zbog nje izvisimo. Granice su nam sada još dalje. U Hrvatskoj papreno i nekakav Šengen, a do Srbije dok dođeš ode benzin i izjeo ćar fajdu. Sjedi gdje si i ganjaj akcijske ponude ako plata i penzija dođu na vrijeme i ako ih uopšte ima. Ona zlatna srednja pozicija na topografskoj karti s kojom smo se nekada zanosili u velikoj zajedničkoj zemlji, kada se mislilo na neke vanjske neprijatelje, sada je samo otežavajuća okolnost u borbi protiv brzorastućeg siromaštva i otežava svaki pokušaj da se pritisak na džep, bar, smanji pazarenjem kod jeftinijih susjeda. Toga nema, Bosna i Hercegovina je okružena samo skupoćom, svojevrsnim Berlinskim zidom iznad kojeg se vide sve tamniji oblaci budućnosti.

A, Trst nam je dalje nego ikad, razmišljam u kišnoj noći ove Niske zemlje u kojoj nikada nisu čuli za nekadašnju važnost bosanskohercegovačkih 25. i 29. novembra. Ako može biti utjeha, navešću kako je danas sa srednjim slojem nekada najbogatijih evropskih zemalja. Nijemac sada putuje u Holandiju po jeftinije sireve i cvijeće, dok ovi iz zemlje lala po oktane odlaze u Belgiju. Valonci i Flamanci u Francusku po još jeftinije sireve. Englezi plove preko kanala do Belgije ili Francuske zbog izazovno niskih cijena čokalada i vina. Holanđani idu i u zemlju srušenog Berlinskog zida radi piletine i puretine, koja je dva puta jeftinija. Kako kriza steže kruženja novih kokuza su sve intenzivnija. Ljudi se snalaze kako znaju i umiju da popune sve veće rupe u kućnim budžetima. Ranije se po cipele znalo trknuti do Pariza, zbog džinsa do Londona, odijela do Frankfurta, nakita do Antwerpena. Kada se kruži zbog hrane onda je svako objašnjenje suvišno. Život postaje sve teži i u Evropskoj uniji.

Naravno, kao rođeni srećković i ovdje imam geografski položaj kao u majčici Bosni. Udaljen sam koji kilometar od Sjevernog mora i šta imam od toga? Samo beskrajnu pučinu što se završava negdje daleko na britanskom otočju. Granični prelazi prema Njemačkoj, Belgiji udaljeni su satima. Dok stignem do njih troškovi pojedu sve ono što sam mogao uštedjeti na jeftinijoj hrani. Nema druge, hvataj se dijete i tišu!

...Ma, stipu Holandiju, nego sjeti se kako su ti sveti novembarski praznici, ipak, mirisali na zlatna vremena. Poslije Ponte Rosso maštali smo da će doći nešto veće, krupnije sa blještavim izlozima. Sada kada nas svjetlost luksuza zasljepljuje sa svih strana polagano se vraćamo bosanskom Ponte Rosso. Život iz ekskluzivnih butika ponovo se, za mnoge, seli na najobičnije pijačne tezge pod vedrim, hladnim i kišovitim nebom. U nadolazećim tmurnim vremenima ne mogu nam više ni šuškavci, a kamoli legendarne farmerice super rifle pomoći.