Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Pitam se kako će biti u ovim danima što slijede? Da li ću osjećati istinsku radost i ponos što sam bio sudionikom povijesnih sarajevskih datuma? Što ti je sudbina podarila da živiš na pravom mjestu u pravo vrijeme. Da budeš svjedok 14. Zimskih olimpijskih igara…

I slike blijede nakon toliko godina. Srećom ostaju uspomene i radost da je bogati, razvijeni Zapad bio na našim ulicama, sokacima, planinama. Da su u našim rukama sjajile limenke originalne američke Coca-Cole sa pet olimpijskih krugova, koje smo ponosno ispijali kao klinci iako smo već imali klince.

Danas kada imamo koliko hoćeš vrsta cole, kada nas je Zapad obgrlio, donio kapitalizam najgoreg siromaštva, sa tugom se pitamo gdje to nestao olimpijski san? Da li je sve to bila samo bajka, kada smo ovako radosno i ponosno hodali po gradu koji je organizovao 14. Zimske olimpijske igre. Kažu do tada najbolju planetarnu sportsku manifestaciju pod olimpijskim krugovima.

U tom vremenu kada nije bilo pošasti digitalnih selfija koristili smo svaku priliku da se ulentramo. Kao da smo osjetili da će danas još jedino požutjele fotografije svjedočiti o onome što će našim nasljednicima ličiti na priču izgubljenih sjedokosih glava sa sve slabijom memorijom.

Pavle i Dragana Pavlović 8. februara 1984. godine

...Gdje li nam je nestao i Vučko? Da li negdje zaboravljen tužno zavija uz uništenu Bob stazu na Trebeviću, skakonicu i hotele na Igmanu i Bjelašnici. Zapuštenu Skenderiju, Zetru.

I na kraju šta je ostalo od onog sjajnog znaka ZOI 84?! Majstori smo da sami sebe uništavamo, ne trebaju nam strani neprijatelji.

Zato je mnogima od nas bolje da pokušamo zaboraviti onaj povijesni period od 8. februara, kada smo u ekstazi palili Olimpijski plamen i kada je robusni gradonačelnik Uglješa Uzelac, kao najbolji zastavnik, snažno mahao olimpijskim barjakom izazivajući, nadali smo se, vjetar promjena. I kada smo 19. februara sa suzama radosnicama pjevali - lijepo je bilo u Sarajevu, doviđenja u Calgariju!

Lako je meni reći pokušajmo zaboraviti, jer ta veljača februara 1984. ne može se izbrisati iz duše, srca. Utisnuta je do našeg kraja. I zato ćemo se svakog osmog februara opet s jednakim uzbuđenjem sjećati da smo bili sudionici nečega što Jugoslavija i njene, manje više, posvađane nasljednice nikada više neće doživjeti.

Volio bih da se varam, kao što sebe varam kada ponekada u toj vražijoj coli pokušavam pronaći nezaboravni ukus čarobnih sarajevskih bijelih dana i noći. Ali nikada nije više bila tako ukusna kao za olimpijskih dana kada smo te prve prave američke držali u rukama. Jednu od od konzervi olimpijskog nezaborava imao sam kao vrijedni souvenir sve do rata.

U žednim danima sarajevskog pakla neki su pokušali da ponovo osjete ukus što smo mi imali 1984. Brzo su sve izbacili iz usta i ljutito zgazili konzervu, kako i mi sada gazimo još ono što je ostalo od sjaja 14. ZOI.