Priredio: Dino Bajramović  

Milka Babović je u Sarajevo stigla 7. februara 2014. kao gost na obilježavanju tridesete godišnjice Zimskih olimpijskih igara. A zapravo domaćin. Kao jedan od najvažnijih sportskih novinara, komentatora i urednika na Televiziji Zagreb, ali i u okviru Jugoslovenske radio-televizije, bila je angažovana na visokim pozicijama i u vrijeme trajanja ZOI i to nekoliko mjeseci.

SENTIMENTALNO PUTOVANJE VREMEPLOVOM

A samo koji dan ranije, uoči dolaska na 30. godišnjicu, napisala je tekst za „Slobodnu Bosnu“, u kojem se prisjećala i dijela djetinjstva koje je provela u Sarajevu, ali i najveće sportske manifestacije koja je ikada održana na ovim prostorima. U Bečkoj kafani Hotela „Evropa“ tu priča je i proširila iznoseći veliki broj detalja koje nije stigla ili ih se nije sjetila pišući tekst za naš magazin.

„Mnogi su me pitali kako sam doživjela odluku da na Zimskim olimpijskim igrama u svojoj zemlji neću biti u novinarskoj reporterskoj ekipi. Nisam se toga ni sjetila. A bila sam: jer sam unaprijed znala da se od mene očekuje da onih večeri, kada se prenose klizaćka natjecanja, budem pripremljena na komentarskom mjestu. I bivala sam“, napisala je Milka Babović.

Raspored u “organizacijsko-provedbenu borbenu olimpijsku jedinicu” - tako ju je neko nazvao - bio je njen još jedan radni zadatak: „Pokušala sam odgovoriti zašto su baš mene poslali. činjenice su same odgovarale - bila sam najstariji sportski urednik. Od osnutka zagrebačkog TV programa 1957. surađivala sam u organizaciji i funkcioniranju press centara. To jeste bilo korisno iskustvo, ali daleko dragocjenije je bilo ono iskustvo koje sam sticala u zemlji i inozemstvu kao korisnik reporter, kome nisu izbjegli ni dobri primjeri, ali i propusti.“

Pripremajući se za tekst slijedila je staro pravilo koje je naučila od svog novinarskog učitelja Hrvoja Macanovića: “Ne oslanjaj se na sjećanje, ono često zavede, prevari. Uvijek provjeri”:

„Zato sam uzela u ruke knjigu Hvala Sarajevo! Bilo je to sentimentalno putovanje vremeplovom. Ali i nenadano saznanje da sam cio olimpijski program, u to ubrajam i svečanosti otvaranja i zatvaranja, osim klizanja, gledala na televizijskom ekranu u svojoj sobi, radnom mjestu na sedmom katu televizijskog doma. Treba podsjetiti da je radni dan svih službi završavao u dubokoj noći, tek kad bi i zadnji reporter svojim gledaocima na Zapadu poslao zadnju vijest.

Iz svog i malenog TV studija, iznajmljenog u sarajevskom TV domu. Slike mi se nameću! Zbilo se to onih dana kada su silni snijeg, vijavice i vjetar prijetili da poremete satnicu, da nametnu organizatoru, ali i svim TV postajama u svijetu neizrecivo složene brige. Bilo je nešto iza jednog sata poslije ponoći. Stajala sam uz prozor i gledala kako vjetar trga one zastavice na rasvjetnim stupovima, kako se milijuni snježnih pahuljica komešaju u tom svjetlu i nesmiljeno slažu na tlu. Stražarila sam uz telefone, čekajući najnovije obavijesti s Jahorine i Bjelašnice, Trebevića i Igmana. Svaku je trebalo odmah proslijediti dalje. U tom trenu u sobu je ušao kanadski komentator i zapitao mogu li mu dostaviti dvije zastavice da bi njima ukrasio pozadinu s kojeg }e voditi izvještaj dnevnih zbivanja. Sa svoga mjesta uz prozor, tek lagano okrenuta Kanađaninu digla sam telefonsku slušalicu za izravnu vezu s vatrogascima i najmirnijim glasom upitala kolegu kada počinje emisija. Odgovor je bio “za 25 minuta”. Nasmiješila sam se i potvrdila, a da nisam bila svjesna kako ću to riješiti. Javio se dežurni vatrogasac. Još nisam ni spustila slušalicu a već su tri vatrogasca dovezla sklopive ljestve, istegla ih i sa stupa skinula dvije mokre zastavice. U hipu sam ih imala u rukama i pozvala Kanađanina da dođe po njih.“

NAORUŽANI LJESTVAMA I SPUŽVAMA

Prve slike, po dolasku u Sarajevo, bile su joj neizbrisive.

„Pionirske trojke, svi u svojim uniformama, sa olimpijskim oznakama na rukavima, naoružane ljestvama, spužvama i kantama tople vode peru stakla prometnih semafora, pa zeleno, žuto i crveno svjetlo najednom bljesne oslobođeno slojeva čađi i prašine. Ili, slika iz zgrade u kojoj je stanovalo dosta gostiju gledalaca iz cijeloga svijeta: predvorju za stolom sjede po dva starija pionira ili pionirke.

Na stolu pred njima su imenici gostiju, stanodavaca, kat na kojem su smješteni. A birani su tako da su mogli pristojnim engleskim, te njemačkim ili francuskim pomoći posjetitelljima. Treći je pomagao kad je trebalo donijeti prtljagu do lifta. A njihovi roditelji, starije sestre i braća lopatama su se borili sa snijegom, građani nisu rogoborili što se voze tramvajom svih olimpijskih dana dok im automobili stoje na parkiralištima, sarajevskim se taksistima nije skidao osmijeh sa lica, a to nije bila niti gluma niti golo zadovoljstvo što 'posao ide'. I oni su surađivali“, napisala je Milka Babović.

I hiljade anonimnih suradnika, sjetila se i ovih ljudi, bili su, u suštini, članovi jednog mnogoljudnog organizacijskog odbora: „Njihovih imena nema u prikazima dobitnika olimpijskih medalja. Ali, oni su ih zaslužili, pa makar i ovakvim sjećanjem.“

Radio-televizija Sarajevo pripremala se za Zimske olimpijske igre još od onih prethodnih, koje su održane u Lake Placidu četiri godine ranije. U novoj zgradi i sa novom tehnikom. Eksponati se, kao u nekom muzeju, u zgradi današnjeg BHRT-a mogu vidjeti i danas.

Gospođa Milka Babović, a ta riječ kao da je smišljena upravo za nju i zbog nje, već tri godine nije sa nama. Da je sreće da jeste, danas bi bila u društvu Sande Dubravčić i Katarina Witt, čije je nastupe komentarisala bezbroj puta. Legende umjetničkog klizanja danas bi u Sarajevu evocirale uspomene sa legendom sportskog novinarstva. I zato neka brižne ruke poklonika lika i djela Milke Babović, kad god imaju priliku, polože nježni cvijet ispod ploče sa njenim imenom na zagrebačkom groblju Mirogoj.