Piše: Tomislav MARKOVIĆ ( Tačno.net )

Aleksandar Šapić, bivši gradonačelnik Beograda koji se nada da će ponovno obavljati tu funkciju, najavio je da će pokrenuti inicijativu da se posmrtni ostaci Josipa Broza Tita izbace iz Kuće cveća i premjesti u Kumrovcu. Šapić bi Kuću cveća pretvorio u muzej srpske istorije gde će počivati ​​najveći srpski velikani, Stepa Stepanović, Živojin Mišić, Radomir Putnik i ostali. Za Šapića je Tito najveće zlo, čovjek koji je zatirao „seme srpskom narodu na svaki mogući način, i na politički, i na sociološki, i na kulturni“.

Nasuprot Titu, Šapić je postavio Dragoljuba Mihailovića koji je, kako je rekao, “jedan od naših najodlikovanijih oficira koji je branio Srbiju u Balkanskim ratovima iu Prvom svetskom ratu od Austrougara, au Drugom svetskom ratu protiv nacista”. Požalio se Šapić da mu, kad spomene Dražu, “skaču na glavu Titovi Jugosloveni”. Još je Šapić napomenuo: “Branio nas je i od onoga od koga smo napravili mit, od Josipa Broza, koji je bio austrougarski kaplar i kao takav pucao po nama”.

Najtuplja olovka u naprednjačkoj pernici

Prije bilo kakve analize Šapićevog pokušaja da nešto sroči i izgovori, trebalo bi napomenuti da je to čovjek koji misli da postoji Nambija (vanbračno dete Namibije i Zambije), da se Stenli preziva Kjubik (kao kjubik drva, ijekavski), da se drveće obrezuje, da se pepeo kremiranih ljudi stavlja u urme, a ne u urne, te da mu je „vlast omogućila veću penetraciju u građane“. Nisu to samo lapsusi, već pokazatelji jedne duboke posvađanosti sa jezikom, razumom, smislom, činjenicama i svetom.

Prvo malo faktografije. Kuća cveća nije muzej, već memorijalni dio Muzeja povijesti Jugoslavije, tako da se ne može Kuća cveća pretvoriti u muzej. Narečeni muzej posvećen je povijesti Jugoslavije, a ne samo SFRJ, i najposećenija je muzejska institucija u ovom dijelu svijeta, sa preko 120.000 posjetitelja godišnje, koji dolaze sa svih strana svijeta. Većina dolazi da posjeti upravo Kuću cveća i da obiđe Titov grob.

Muzej srpske istorije već postoji u Beogradu, planirano je da bude premešten u staru Železničku stanicu koja je, doduše, u međuvremenu pretvorena u Kuću smeća, upravo pod naprednjačkim gradonačelnicima. Muzej istorije Jugoslavije, a samim tim i Kuća cveća, uopšte nisu pod ingerencijom gradske vlasti, već spadaju pod nadležnost države, odnosno Ministarstva kulture. Ukratko, čak i na razini elementarnih činjenica vezanih za današnjicu, Šapić nema blage veze što priča. Od njega se ništa drugo i ne očekuje. Naprednjačka pernica prepuna je tupih olovaka, čak ni među njima Šapić se ne ističe oštrinom, naprotiv. A u tu pernicu je dospio iz pernice Demokratske stranke, gdje ga je doveo mudri Boris Tadić.

Šapićeva priča o povijesti ne zasniva se na čitanju ozbiljne povijesne literature, to su naprosto kafanska bulažnjenja koja su kroz ideološku reviziju ušla u javni diskurs, pa višedecenijskom masovnom propagandom prodrla iu mozgove nesklone čitanju, istraživanju i promišljanju. Draža Mihailović nije ratovao protiv nacista, već su on i njegovi četnici bili kolaboranti, kraj rata su dočekali na strani okupatora. Josip Broz Tito bio je na čelu antifašističkog pokreta koji je oslobodio Jugoslaviju od okupatora. To što se Šapiću i sličnim četničuljcima ne sviđaju povijesne činjenice, njihov je lični problem, to nema veze s poviješću i događajima iz prošlosti. Upravo zbog antifašizma i jugoslovenstva Tito i smeta današnjim sljedbenicima Draže i drugih kvislinga.

Nije Šapić naročito originalan, ima 33 godine kako razni desničari, ekstremisti, kokardaši, poklonici kulta krvi i tla pokušavaju izbaciti Tita iz Kuće cveća. Pionir tog egzorcističkog poduhvata je četnički vojvoda Vojislav Šešelj, osuđen ratni zločinac, čijim je stopama sad krenuo i bivši vaterpolista. Daleke 1991. godine, na jednu godišnjicu Titove smrti, Vojislav Šešelj i njegovi radikali hteli su da ruše Kuću cveća, ali im nije pošlo za rukom. Doneli su i glogov kolac ispred Kuće cveća, ne bi li spriječili Josipa Broza da se povampiri.

Radikalima poduhvat nije pošao za rukom i kocem, ali se ideja primila među mračnjacima, pa se proteklih godina svakako malo javi neki genije koji bi premjestio Josipa Broza u sekundarnu grobnicu. Navikli ljudi da prekopavaju grobove i relociraju leševe, ostalo im je to iz rata, pa ne mogu da se smire ni u miru, već bi svojoj nekrofilskoj žudnji nekako daju oduška.

Kopači grobova

Prije četiri godine desničarski klub Carostavnik predlagao je da se posmrtni ostaci Josipa Broza “ekshumiraju i unište”, te da se Muzej Jugoslavije “zbriše sa lica zemlje”, a umjesto Muzeja podigne “memorijal u spomen žrtvama titoizma”. U isto vrijeme javio se i lider Dveri Boško Obradović koji je namjeravao da se Titovo grobno smjesti u zemlju porijekla – Hrvatsku, a da Kuću cveća pretvori u “Muzej žrtava komunističkog terora poslije Drugog svjetskog rata”.

Prije dvije godine javio se dr. Miša Đurković, direktor Instituta za evropske studije, s prijedlogom da se izmeste Kuća cveća i posmrtni ostaci Josipa Broza. To bi trebalo da bude prioritet narednih gradskih vlasti, tvrdio je dr Miša, i dodao: „Uklanjanje one sramote sa Dedinja biće uslov za početak ozdravljenja ovog naroda, grada i države”. U to vrijeme oglasio se i Dragan Dobrašinović, lider nečega što se kliče Uspravna Srbija, koji je htio da na mjestu Kuće cveća sagradi Muzej žrtava komunističkih zločina nad srpskim narodom. I on je planirao da Titove ostatke prebaci u Hrvatsku, ali ako ih zemlja porijekla ne prihvati, on bi ih ponudio Sarajevu ili Skoplju.

Bilo je mnogo sličnih inicijativa proteklih godina i decenija, neki su čak predlagali i trampu, konkretno – Pokret za obnovu Kraljevine Srbije. Nakon otkrivanja spomenika Titu u Podgorici krajem 2018. godine, ponudili su razmenu „Titovog spomen kompleksa na Dedinju za staru srušenu Njegoševu kapelu” na Lovćenu.

Civilizacijski maksimum u SFRJ

Prošle su 44 godine od smrti Josipa Broza, prošlo je više od tri decenije otkad su pomahnitali nacionalisti počeli da ruše zemlju koju je Tito stvorio, ali nacionalisti i dalje proganjaju duhove prošlosti, četnicima ni Tito ni SFRJ nikad neće biti dovoljno mrtvi. Ne mogu mračnjaci i neprijatelji čovjeka da oproste Titu što je stvorio zemlju u kojoj su svi narodi, pa i Srbi, dosegli svoj civilizacijski maksimum. I još ga lažovi optužuju da je zatirao „seme srpskom narodu na svaki mogući način, i na politički, i na sociološki, i na kulturni“.

Pa da vidimo kako je to zatiranje izgledalo u praksi, činjenice su svima dostupne. “Nikada ranije država nije toliko ulagala u obrazovanje naroda kao poslije 1945. Na prvom mjestu bila je borba protiv nepismenosti na selu, zdravstvenog prosvjećivanja, uvođenja obveznog osnovnog školovanja, kao i izgradnja narodnih sveučilišta, biblioteka i kulturnih organizacija”, piše Mari-Žanin Čalić. u knjizi “ Istorija Jugoslavije u 20.  v eku ” .

Njemačka povjesničarka, profesorica povijesti Istočne i Jugoistočne Europe na Sveučilištu “Ludvig Maksimilijan” u Minhenu, navodi kako je krajem Drugog svjetskog rata polovina stanovništva bila nepismena, da bi taj broj do 1961. opao na manje od 20 posto. U Jugoslaviji je 1945. bilo samo tri univerziteta i dvije visoke škole. Trideset godina kasnije bilo ih je 158. Po broju studenata SFRJ je bila na četvrtom mjestu u Europi, iza Švedske, Holandije i SSSR-a. Između 1945. i 1960. broj visokoobrazovanih porastao je deset puta, na 500.000 ljudi. Zabilježen je podatak da je šezdesetih godina 381 državni muzej posjetio osam milijuna Jugoslovena, a oko 4,3 milijuna gledalaca je išlo u pozorište.

Procvat umjetnosti, kulture i potrošnje

U Srbiji, u kojoj je Tito zatirao seme u kulturnom smislu, knjige velikih svetskih pisaca štampane su i prodavane u astronomskim tiražima, čak i pesničke zbirke. Nezapamćeni kulturni razvoj došao je kao posljedica privrednog razvoja i prosvjetiteljske ideje za koju su se zalagali komunisti. “Privredno čudo, veće intelektualne slobode i međunarodna razmena omogućili su zadivljujući procvat umetnosti, kulture i potrošnje, i otvorili velikom delu stanovništva do tada nepojmljive životne mogućnosti”, piše Mari-Žanin Čalić, i nastavlja: “Kritička samorefleksija, želja za promenom i ostvarenjem pretvorila se od elitne u masovnu pojavu”. Došlo je do ogromnih promena u tradicionalno zaparloženom seoskom životu: “Škole, zadruge, sportska društva, kulturne ustanove, administracija i zdravstvo prodrli su na selo, gde je nestala ranija društveno-kulturna i ekonomska samodovoljnost”.

Ta Titova tamnica naroda gradila je desetine hiljada stanova godišnje, neprebrojne škole i obdaništa, bolnice, domove zdravlja, pruge i autoputeve, sve ono što je bilo neophodno za normalan život naroda Jugoslavije. “Privredno čudo”, kako kaže Čalić, nije dolazilo od kredita, već je “najveći dio kapitala stvoren unutar domaće privrede”. Otuda slijedi zaključak: “Nikad ranije država nije toliko ulagala u industriju, elektrifikaciju i infrastrukturu”.

Danas ne pričamo o emancipaciji žena, ravnopravnosti polova, socijalnoj prohodnosti, pravu na abortus, suzbijanju nacionalizma i šovinizma, razdvajanju crkve i države, sveopštem napretku u svim sferama koji se odrazio i na dužinu života, pa je prosečan životni vek sa 51 godinu (1948. ) porastao na 70 godina (1981). Baš je Tito srpskom narodu zatirao seme, toliko je radio protiv Srbina da mu je produžio život dvadeset godina, ai broj Srba se tijekom socijalizma sve vrijeme povećavao.

Mrzitelj Tita, SFRJ i antifašizma

A onda su došli rodoljubi, patrioti, nacionalisti, najveći ljubitelji svog naroda, oni koji toliko vole svoj narod da su mu uništili zemlju, zaratili sa svima, oterali ga u zločin i pogibiju, doneli mu siromaštvo, bedu i sramotu, te usput smanjili broj Srba za koje milionče. Naravno da takvim šampionima destrukcije smetaju i Tito i SFRJ. Nesposobni da stvaraju bilo šta, sposobni samo da otimaju i ruše, frustrirani, posvađani sa maternjim jezikom, u ratu sa sopstvenom kulturom, nesposobni da razumeju prošlost, sadašnjost, svet, sebe, svoju zemlju – mogu samo da mrze i blate bolju socijalističku prošlost i njenog glavnog arhitektu.

Razumljivo je što Šapić mrzi Tita i SFRJ. U toj zemlji gradonačelnici Beograda bili su ljudi poput Živorada Kovačevića, Branka Pešića i Bogdana Bogdanovića. Bilo je nezamislivo da netko poput Šapića obavlja tako ozbiljnu funkciju ili da se uopće bavi politikom. Razumljivo je što Šapić mrzi antifašizam. To je čovjek koji obožava da se fotografiše sa Veselinom Šljivančaninom, uzdiže u zvijezde Ratka Mladića, a jedan od glavnih saradnika mu je Svetozar Andrić, osnivač konc-logora Sušice kod Vlasenice kroz koji je prošlo više od 8.000 zatvorenika, a ubijeno je preko 1.600.

S obzirom da se najbolje osjeća među ratnim zločincima, nije ni čudo što Šapiću pada na pamet da deloži posmrtne ostatke Josipa Broza Tita. Premeštanje leševa u sekundarne i tercijarne grobnice bilo je redovna praksa zločinaca, pa je to izgleda ostavilo tragu i na fanove “srpskih heroja” koji su iza sebe ostavili pustoš i nemerljivu patnju. Uzalud Šapić i ostali četnici potežu svoje inicijative i satanizuju Tita i SFRJ. U mraku koji su nacionalisti stvorili Titovo djelo još jače svijetli. Koliko god se revizionisti trudili, njihove laži ne mogu promijeniti prošlost.