Razlike koje postoje unutar Evropske unije mogu se vidjeti i u rijeci kamiona na njemačkim auto-putevima: prikolica (i vjerovatno roba u njoj) obično je iz neke od bogatijih članica EU, a vučno vozilo je iz neke od članica Unije gdje su manje takse za vozilo i osiguranje.

Ali, prava „svjetska zajednica“ može se vidjeti na parkiralištima pored auto-puteva i to posebno pred vikend kada je kamionima po pravilu zabranjen saobraćaj – najmanje je tu vozača iz zemalja Evropske unije, jer je čak i onima iz manje imućnih članica to suviše posla za premalo novca, piše Deutsche Welle.

Novinari njemačkog javnog servisa ARD nedavno su u društvu sindikalnih aktivista posjetili jedno parkiralište u blizini Dortmunda. Parkiralište je krcato, jer ih nema dovoljno.

S mjesta gdje parkiranje teških kamiona nije predviđeno tjera ih policija. A tu je i „zakon džungle“: čak i na „zvaničnim“ parkiralištima gotovo uopšte nema kamera za nadzor, a čuvara nema praktično nigdje. Krađa goriva ili čak robe s kamiona uobičajena je stvar. A odgovoran za to je – vozač.

Razmak između ogromnih kamiona na parkiralištu je jedva koji centimetar. Kroz to se provlače vozači sa svojom sirotinjom: na kamp-rešoima pripremaju nešto što bi trebalo da bude objed. Neki pokušavaju da se kako-tako operu, znojavi od napornog puta.

Prvi sagovornik je vozač iz Bjelorusije. Angažovala ga je jedna agencija iz Litvanije i na dan zarađuje 75 eura. Nema zdravstvenog, ni penzionog. A ako mora da plati kaznu zato što je na primjer prekoračio brzinu (rokovi isporuke su previše tijesni da bi se poštovali saobraćajni znaci), gazda to ne pokriva.

Ma kakav hotel!

Vozač iz Bjelorusije načuo je ponešto o programu „Poštena mobilnost“ (Faire Mobilität) kojim se u Njemačkoj od februara 2022. garantuje vozačima da poslodavac mora da im plati hotelski smještaj za vrijeme noćne pauze. To je u EU obavezno još od 2006. Naš sagovornik, međutim, takav luksuz nikada nije imao. Živi i spava u svom kamionu, jer za bilo šta drugo nema novca.

Slično je i sa vozačem drugog kamiona na istom parkiralištu. On je iz Ukrajine, a radi za gazdu iz Slovačke. I po istom onom njemačkom pravilu „Poštena mobilnost“, on bi trebalo da, zato što vozi po njemačkim putevima, dobija minimalnu nadnicu propisanu u Njemačkoj: 12,50 eura na sat. On, međutim, dobija minimalnu platu Slovačke: oko 800 eura mjesečno. I još je srećan što može da naplati ponešto na ime putnih troškova.

A najveća šala je propis o takozvanoj „kabotaži“ – to jeste obavezi poslodavca da nakon najviše osam sedmica vozaču omogući povratak u njegovu domovinu. Predstavnica njemačkog sindikata Ana Vajrih kaže: „Ima mnogo izvještaja o vozačima koji mjesecima, neki čak i više od godinu dana, voze od jednog do drugog odredišta u zapadnoj Evropi, što pravno u stvari nije dozvoljeno.“

Situacija pritom postaje sve gora, jer čak i (jeftinih) vozača kamiona nikad nema dovoljno. Edvin Atema je holandski aktivista sindikata koji odlično poznaje stanje na evropskim putevima. On i ekipa njemačkih novinara na parkiralištu kod Bad Hersfelda susreću jednog vozača sa Filipina. Već osam mjeseci je neprestano u kamionu. Vozi po putevima EU i u stalnom je strahu od policije. Odavno nema važeću dozvolu boravka u EU – radnu dozvolu nikad nije ni imao.

„Ovde si došao da mi izigravaš heroja!“

Tu su i dva vozača iz Indije – trik sa dva vozača je u tome da im „radni dan“ po propisu EU ne traje 24 sata, već mogu na noćnu pauzu tek nakon 30 sati vožnje. Njih dvojica javili su se na oglas u novinama u Indiji, ali su najprije agenciji morali da plate 4.000 eura kako bi uopšte došli u Evropu. Sad zarađuju oko 1.700 eura mjesečno, ali i za njih važi: šta god da im se dogodi, to je njihov problem.

Holandski sindikalac ima i snimak telefonskog razgovora gazde i jednog filipinskog vozača koji se drznuo da se požali na uslove rada: „Vrat ću da ti polomim, majku li ti… Na tim tvojim Filipinima dobijaš jedva 100 eura, a sad si mi ovdje došao da izigravaš heroja! Ima da dođem tamo, j…ću ti mater!“

Za holandskog sindikalca sumnje nema: „Te firme su zločinci.“ Problem je, međutim, što vozači često nemaju izbora: naizgled se čini da postoji velik broj prevoznika, ali je zapravo sve manji izbor poslodavaca.

Bolje im je da šute

Novinari njemačkog javnog servisa su sa svim ovim nalazima suočili i firme koje koriste usluge prevoznika, kao što su npr. „Amazon“ ili „Ikea“. Ali sve one redom peru ruke: redovno tvrde da su spremne da smjesta reaguju na takvu praksu i čak prestanu da koriste usluge tog prevoznika.

To je stari problem sa stranim radnicima u EU, kaže aktivistkinja njemačkog sindikata Ana Vajrih: malo ko od njih se usuđuje da prijavi prekršaj. Ako se zamjere poslodavcima, morat će da napuste Evropsku uniju…