Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“A vidite o čemu se radi, mora se četnički vojvoda opravdati i svom četničkom izbornom tijelu, što kao Dalaj Lama sjedi u vlasti koja će oficijelno podržati Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. A još više, mora se opravdati i Beogradu, i donekle Banjaluci, jer nije postavljen tu đe je postavljen da gleda kako Crna Gora ide ka EU, nego da je vrati u srpsko naručje i zagrljaj.“

Andrija Mandić, četnički vojvoda uposlen na poziciji predsjednika Skupštine Crne Gore komemoraciju u Donjoj Gradini je iskoristio kako bi u nekoj vrsti žalopojke, Dodiku i Vučeviću pripovijedao o legendarnoj i uvijek nepostojećoj “ugroženosti Srba“ u Crnoj Gori. U tužbalici se žalio i na premijera Milojka Spajića koji će sa Crnom Gorom glasati za civilizacijsku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, ali je dodao da će se nastaviti boriti. Valjda protiv civilizacije, vrag će ga znati.

Kuknjava kao modus operandi

“Uradićemo sve, ujedinjeni kao srpski političari zajedno sa crkvom (valjda Crkvom Srbije), da zaustavimo ovog premijera (Spajića) u jednoj lošoj i opasnoj namjeri”, zakukao je Mandić iznoseći tezu kako je genocid počinjen samo u Jasenovcu, a ne i u Srebrenici.

Dobro, čuli smo ovo od vojvode Mandića bezbroj puta, i kako reče Nikolaidis, nema ništa od ove priče. Nego je pravo pitanje, zašto je Mandić uporno ponavlja i zašto se kao pokvarena ploča oglašava i kad mu vrijeme nije?

A vidite o čemu se radi, mora se četnički vojvoda opravdati i svom četničkom izbornom tijelu, što kao Dalaj Lama sjedi u vlasti koja će oficijelno podržati Rezoluciju o genocidu. A još više, mora se opravdati i Beogradu, i donekle Banjaluci, jer nije postavljen tu đe je postavljen da gleda kako Crna Gora ide ka EU, nego da je vrati u srpsko naručje i zagrljaj.

Konkurs za “novog Mandića“

Pa su onda Mandićeve žalopojke, zapravo klasično kukanje nad samim sobom i svojom sudbinom kletom što mu je budućnost u očima Beograda poprilično mrka. Ni (idiotski) amandmani na nešto što kobajagi pomaže Srbiji, a protiv čega je Srbija, nisu od pomoći. Jer je Srbija rezolutna – Crna Gora MORA biti protiv Rezolucije i mora isporučiti takvo glasanje u Njujorku – sad i odmah. Ako se to ne desi (a neće), vrlo vjerovatno će Beograd pristupiti rezervnom projektu stvaranja “novog Mandića“.

Nije to ništa novo: i Dodiku se prijetilo iz Beograda “novim Dodikom“, kad se malo opustio. Zna to vojvoda vrlo dobro, odlično.

A čita i srbijansku štampu i to onu mejnstrim u kojoj se ne proziva samo tandem Milatović – Spajić za “izdaju“ (čega pitam se?), nego se i njegovo ime povlači po “finim liberalnim beogradskim žurnalima“. A ti “fini“ žele suštinski isto što i oni manje fini, da ne kažem četnički – žele Crnu Goru kao 23, srbijansku izbornu jedinicu.

Izmjene Ustava kao novi Temeljni ugovor?

I oni ne spavaju, sa arhitektima srpskog sveta, pa će se vrlo brzo otvoriti tema izmjena Ustava kao novo ucjenjivačko poglavlje u razaranju tkiva Crne Gore. A tu je Mandić itekako upetljan jer je on, baš on ubacio u Plan reformske agende za sredstva iz plana rasta zahtjev za izmjenu Ustava kao uslov i sve to poslalo Evropskoj komisiji. Eksplicitno, Mandić je tražio od Vlade izmjene Ustava do kraja godine.

Pa tako Crna Gora neće moći da povlači sredstva od EU dok ne promijeni Ustav. A svako onaj ko misli da će izmjene Ustava biti kozmetičke i da će se ticati samo Sudstva, žešća je vjeverica ili prevarant-treće nema.

Ostaje Andriji Mandiću da pokuša progurati agendu za kreiranje novog Ustava koji bi donio republikosrbizaciju zemlje.

Ako to ne izdejstvuje, sve su prilike da će uprkos stabilnoj skupštinskoj fotelji propasti – o od Beograda i od svojih glasača koji hoće nešto drugo, a ne grijanje stolice u zemlji koja će podržati Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

I zato pratite Mandića ovih mjeseci, jer najopasnije su zvijeri stjerane u ćošak.