Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Ko se sjeća 21. maja 2006, sjeća se nade: u bolju, pravedniju, naprednu Crnu Goru. Budućnost je tog dana izgledala lijepo, kao bijela kraljica iz Diznijevih filmova. A pogledajte je danas.

Da, taj dan bio je trijumf nade u crnogorskoj politici. Trebalo je mnogo zla da bismo tu stigli. Trebala je da prođe čitava decenija bijede i sramote u kojoj smo, slijedeći tuđe interese – koji zapravo nisu bili ni njihovi interesi, mada oni to ni do danas ne razumiju – pali pod sankcije, osramotili se u Dubrovniku i Hercegovini, od zemlje čiji je temelj nepokolebljiva odbrana vlastite slobode postali oni koji atakuju na tuđu slobodu, napokon: postali zemlja koju zapad s gnušanjem, gotovo sanitarno bombarduje, jer više ne može gledati šta radimo.

Tek onda smo digli glavu.

Sad smo je, čini se, ponovo pognuli.

Nada je trajala kratko: dok su Rusi sipali pare u Crnu Goru.

Godine 2012, nakon parlamentarnih izbora, u emisiji kod Darka Šukovića rekao sam da je to bio posljednji put da DPS pobjeđuje na politici straha, sa porukom „glasajte za nas, da oni drugi ne bi uništili Crnu Goru“.

Pogriješio sam. Pobijedili su na politici straha još jednom, 2016. Četiri godine kasnije bilo je gotovo. Na koncu se desilo sve ono čega smo se bojali. Uvijek bude tako. Na koncu tvoj najveći strah postane tvoja sudbina.

Opozicija je i dalje u istoj matrici. Ako je plan da se vrate na vlast tako što će se oslanjati na strah od nove većine, mogu slobodno zaboraviti na to. Ko strahuje od voza koji te već udario?

Desnica je politika straha. Nada, hoćeš-nećeš, gura ulijevo.

Spajić, koji nipošto nije lijevo, danas vlada zato što je uspio ponuditi nadu. „Politika nade“ je koncept kojega se relativno čvrsto držao. Briga za potomke; pogled u budućnost; „ono najbolje tek dolazi“ – sve su to konstitutivni elementi retorike nade.

A onda se Spajić okrenuo prošlosti i odigrao tačno ono što je Vučić htio. Pristao je na Rezoluciju o Jasenovcu. Da, Jasenovac je bio monstruozno stratište a NDH monstruozna kvislinška tvorevina. Da, srpske žrtve nisu niti mogu biti manje vrijedne od drugih. To nikad nije bilo sporno. Nije o tome riječ. Nego o tome da tom Rezolucijom Spajić ulazi u „Mrtvi su naše najveće bogatstvo“/“I mi mrtve za trku imamo“ diskurs koji od druge polovine osamdesetih godina 20. vijeka dominantno određuje srpsku politiku.

Spajić je toliko zagledan u budućnost da je tamo vidio mrtve. To je samo naizgled paradoksalno. U budućnosti ćemo, naime, svi biti mrtvi.

Ja sam pesimista. Mislim da je nada nedostojanstvena i intelektualno inferiorna. Ali ja pišem knjige i ne tražim vlast. Niti bi mi je iko normalan dao. Meni je istina draža od nade.

No politika – ona je nešto drugo. Politika je prostor u kojem monetizujete nadu i laž.

U Nolanovom „Mračnom vitezu“ Batman kaže: “Ponekad istina nije dovoljna. Ponekad, ljudi zaslužuju više. Da vide da se ostvaruje ono u što vjeruju”.

Oni koji se sjećaju 21. maja 2006. znaju da na koncu nismo vidjeli ono u šta smo tada vjerovali.

Mislim drugačije od Batmana. Nismo vidjeli ostvarenje svojih nada baš zato što to nismo zaslužili. Šta smo zaslužili, to smo i vidjeli.