Evo teksta koji vam se neće dopasti. Ako ga pročitate, biće vam jasno zašto prema toj činjenici mogu biti jedino ravnodušan.

Aletheia. To je grčka riječ za istinu. Ali i ono što ne smije biti zaboravljeno. Suprotnost tome je za Grke bila doxa. Tu bismo riječ danas preveli kao javno mnenje.

I eto nas u problemu. Javno mnenje ne stoji u bilo kakvoj korelaciji sa istinom. Zapravo stoji: ono je njena suprotnost. Međutim: istina nije pitanje volje većine. Istina ne može biti određena voljom naaaaaaroda izraženom na izborima, piše Andrej Nikolaidis za CdM.me.

Tu leži i ono što veliki francuski ljevičarski mislilac Alain Badiou vidi kao ključnu manjkavost demokratije.

Da probam to objasniti uz nužnu mjeru pojednostavljenja.

Kapitalizam neprekidno proizvodi nove identitete i svodi politiku na bezbroj identitetskih politika. To čini zato što taj manevar za zadatak ima da prikrije temeljni, klasni društveni konflikt. Savremeni je svijet, kaže Badiou, neprijateljski spram procesa istine. Sistem umjetnost-nauka-politika-ljubav: to su Badiouove procedure istine. Ali danas se na mjesto umjetnosti postavlja „kultura“, na mjesto nauke „tehnika“, na mjesto politike „rukovodstvo“ i, konačno, na mjesto ljubavi „polnost“.

Badiouov radikalni stav glasi: „Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom“. Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa, jer politika je, po njemu, rekosmo, uz umjetnost, nauku i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih proceduda više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi? „Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu“, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definištu kao „manje loše“ (u skladu sa definicijom demokratije kao „najmanje lošeg poretka“), a to znači „da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa sa nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro“. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne mora sadržavati istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Ovaj uvod je bio  nužan da bismo objasnili kako je moguć permanentni, a u ovom trenutku i bijesni rat države Srbije protiv istine o genocidu u Srebrenici.

Ma koliko etički repulzivan bio Vučićev rat protiv istine o Srebrenici, taj rat nipošto nije retrogradan. Naprotiv, sa svojim otvorenim neprijateljstvom prema istini, Vučić je u zeitgeistu: Vučićeva strategija, dakle, utemeljena je u duhu vremena.

Politički sistem za koji je pitanje istine irelevantno, dakle demokratija, nužno vodi u vrijeme poslije istine. U tom smislu, post-truth propovjednik Trump i njegove horde ravnozemljaša i antivaksera nisu negacija demokratije, nego njena logična, time i neizbježna posljedica.

Istina je, međutim, uvijek prisutna. Ona gospodari onima koji je prihvataju, jednako kao i onima koji su život posvetili borbi protiv nje. Groteskni „mi nismo genocidni“ protestni skup održan ispred zgrade Vlade Crne Gore je, recimo, sama istina o „veličanstvenim litijama“, crkvi koja umjesto da zvoni za žrtve zvoni protiv istine, većem dijelu vladajuće većine, politici Aleksandra Vučića, velikosrpskoj ideologiji i, konačno, današnjoj Crnoj Gori. Da: to onako izgleda. Da, to je freak show.

Opsesivna negacija je forma afirmacije. Opsesivni pokušaj da istinu sakrijete na koncu istinu čini očiglednom.

O tome sam pisao na CDM-u. Izvolite: https://www.cdm.me/kolumne/ako-suverenisti-ovako-budu-branili-sekularnost-i-ustav-demokratski-front-i-joanikije-mogu-okaciti-kopacke-o-klin/

Dakle: kada je URA svakodnevno ponavljala kako “nikada neće učiniti ništa što bi ugrozilo interese Crne Gore”, ta je partija jasno saopštavala da to ne samo da hoće, nego već jeste učinila. Zamislite situciju u kojoj muž supruzi, ili suprugu, svakoga jutra i večeri, ničim izazvan, ponavlja kako nikada ne bi učinio ništa što bi ugrozilo njihov brak. Šta bi njegov partner mogao zaključiti, osim da ga ovaj vara? Neprekidno zaklinjanje na vjernost je samo druga forma priznanja nevjere.

Konačno, kada je Đukanovićev DPS posljednjih godina svoje vladavine ponavljao “Nikad više 1918”, zapravo su saopštavali: “mi vrlo dobro znamo da ćemo završiti kao Kralj Nikola”.

Iznimni bosanskohercegovački pisac Haris Imamović to objašnjava ovako:

“Zato je Freud, kako ističe, razvio neobičan metod, te je, želeći saznati više o sadržaju koji je duboko potisnut, pacijentima postavljao pitanje: „Šta smatrate da je najmanje vjerovatno?“ Ako bi upali u zamku, pacijenti bi, veli, u formi negacije uvijek otkrili šta su potisnuli.

Kada govori o Srebrenici, srpski establišment uvijek govori o onome što se nije desilo tamo, jer im je teško, gotovo nemoguće prihvatiti neugodnu istinu.

Paradoks je u sljedećem: upravo u tome što im na spomen Srebrenice na um prvo pada riječ genocid, a s njome i ogromna neugoda, evidentno tolika da odmah kompulzivno govore da „nije bio genocid“, otkriva dobrom posmatraču o čemu se radi. Freud bi, čini se, na svako „nije bio genocid u Srebrenici“, primijetio: znači bio je”.

Dakle: dragi moji, možete bjesniti koliko hoćete. Čak i da sve i jedan izađete na ulice i pred vas stane vaskrsli Amfilohije i kao Bruce Lee nunčakama maše krstom – ono što negirate, a time, kažem, iako to niste u stanju razumjeti, priznajete, bio je genocid.

Istinu niko nije pobijedio. Ne radi se čak ni o tome da je ona nepobjediva. Riječ je o tome da ona stoji izvan političke borbe, izvan krajnjeg dometa laži kojoj ste posvetili živote.