Ključna tačka iz koje proizilaze sve, unutrašnje i spoljašnje, posljedice po Srbiju je ova. Peti oktobar nije donio radikalan raskid s Miloševićevim režimom i politikom, već je nastavio i pravni i međunarodni pravac određen u doba prethodne vlasti, piše historičar Milan St. Protić za beogradski list Danas.

Do suštinske promjene, na našu nesreću, nije došlo. Sve je bilo samo privid. Paravan. Dimna zavjesa. Na primeru aktuelne rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Srebrenici, ovo je vidno kao na dlanu. I po tome kako svijet gleda na nas i čemu teži, ali i po tome kako ovdašnji vlastodršci, dobar dio opozicije i javnosti, reaguju. Bilo je, za ovih bezmalo četvrt vijeka, negativnih posljedica daleko gorih od srebreničke rezolucije. I nijedna pozitivna. Ni jedna jedina.

Srbija i njeni građani, zbog te činjenice kontinuiteta, plaćaju preskup danak. Po svemu sudeći, plaćaće ga i ubuduće.

Teorija daje sljedeću definiciju revolucije:

„Revolucija je temeljna promjena političkog, pravnog i ekonomskog sistema, najčešće i sistema moralnih vrijednosti, a da se ta promjena izvodi nezavisno (suprotno) od predviđene procedure u starom poretku.“

Dakle, revolucija, u načelu, ne mora podrazumjevati nasilno preuzimanje vlasti mada, istini za volju, tokom istorije čovječanstva obično jeste bila nasilna. I nasilna i represivna. Nerijetko i veoma krvava. Peti oktobar je trebalo da bude jedna mirna, nenasilna, revolucija u smislu navedene definicije. No, nije bio. Naprotiv.

Petooktobarci su u stvari preuzeli glavne elemente Miloševićeve politike protiv koje su se borili punu deceniju. I namah su se preobratili u žestoke i ubijeđene zastupnike te politike. I u pogledu statusa Kosova i u pogledu saranje s Haškim tribunalom, i u pogledu ustavne revizije, nove vlasti su se predstavile u funkciji sljedbenika, a ne u ulozi reformatora. Od revolucionarnosti nije bilo ni pomena. Insistiranje na „legalizmu“ nije bilo ništa više od nevještog prikrivanja kontinuiteta. Smokvin list petooktobaraca.

Zašto su i kako pobjednici nad Miloševićem postali njegovi nastavljači, sami petooktobarci nam duguju odgovor. Onaj što ga je na predsjedničkim izborima 24. septembra 2000. porazio, prije svih. Ima i drugih koji ćute kao zaliveni. A znaju.

Da se petooktobarska vlast momentalno, svojevoljno i bez pritisaka, odredila prema Miloševićevom režimu, njegovim protagonistima i i zlodjelima, i u Srbiji i van nje, svako dalje pokretanje tog pitanja bilo bi bespredmetno.

Nisu odgovorni ni Srbija, ni Srbi. Odgovorna je jedna kriminalna, uzurpatorska vlast čije su ruke okrvavljene i nesrpskom i srpskom krvlju.

U odsustvu ovakvog javnog stava odgovornost je prenijeta na sve nas. Ni krive, ni dužne.

Za mene nije iznenađujuće to što sadašnji vlastodršci staju u odbranu Slobodana Miloševića. Oni su onomad bili njemu uz skute, prednjačili u toj kriminalnoj, uzurpatorskoj kamarili. Pravdali su zločine, ohrabrivali ih i na njih druge navodili. Proglašavali herojima one što su taj nezamisliv pomor Srebreničana muslimanske vjeroispovijesti počinili. Slavili ubice i krvnike. Psihopate i sociopate što su teror po Bosni sprovodili pozivajući se na svoje, nakaradno, tumačenje srpstva. Oni se svoje prošlosti, ovi današnji, nikad nisu odrekli. Niti misle da se odriču. Njihov je onaj besraman mural na Vračaru. Njihov je. Naš sigurno nije. I nikad neće biti.

Na koncu ove žalosne pripovjesti stigla je rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, svjetske organizacije u koju se uzdaju, prema kojoj gaje idolopoklonstvo, za koju vjeruju da donosi kosmičku pravdu. Naravno, kosmičku pravdu u njihovom interesu i interpretaciji.

I još nam prijete plaćanjem ratne štete. Eto, koliko su sve unizili. Do para. Prokletih para. Kad bismo bili te sreće da parama možemo obraz oprati. Ali, ne možemo. Ne biva. Obraz se pred sobom pere. Priznanjem, ispašanjem i pokajanjem. Pred sobom i pred Bogom.

Nemam riječi, poštovani čitaoče, na kakve smo niske grane pali. Padamo sve niže. Svoj glas i podršku darujemo onima što nam naše srpsko ime brukaju. Što nas najružnije predstavljaju. Najnedostojnije. Onima što su izvitoperili svaku vrijednost koju smo, kao narod, stekli. Što od nas pokušavaju najgoru mizandriju stvoriti.

Ako treba da ostane spomen na srebreničku strahotu, a treba, onda je na nama prvima da taj spomen čuvamo. Ako treba da oprostimo, prvi to učinimo. Ako treba da zagrlimo unesrećene, hajde da to uradimo. Da se isplačemo zajedno, jer tragedija je svakog čovjeka ista. I prokletstvo je isto.

To jeftino, neiskreno, utrkivanje u brojanju žrtava, to morbidno vaganje zvjerstava, to sljepilo pristrasnosti – to nas je u bezdan međusobnog zla odvelo.

Vratimo se početku, poštovani čitaoče. Mi smo, mi petooktobarci, imali istorijsku šansu da se izdignemo iznad trivijalnosti i sebičnosti. Da napravimo rez, raskinemo s prethodnim, izreknemo osudu, žigošemo krivce. I potom krenemo napred. S čistom savješću. Oslobođeni saučešništva. Nesvjesnog, dakako.

Avaj, nismo. Dozvolili smo da se Miloševićev duh povampiri i ponovo nam na grbaču zajaše. Jesmo ga isporučili tribunalu Ujedinjenih nacija, ali se njegovog pogleda na svijet, njegovog mentaliteta, njegovog izopačenog shvatanja srpstva, nismo otresli.

Nacija je od nas, petooktobaraca, očekivala rezolutne poteze. I mi smo im rezolutne poteze obećavali. Zaklinjali se i zakivali. Naposlijetku, iznevjerili smo. I naciju i sebe same. Prihvatili smo stranu oprečnu od one na kojoj smo do 5. oktobra 2000. bili. Izabrali smo kontinuitet umjesto diskontinuiteta. Izabrali smo saživot. Kolaboraciju. Saradnju. Obrnuli vjerom. Nismo spasli ni državu, ni naciju. Zato smo kažnjeni i zato Srbija trpi dan danji. I trpjeće još. I biće viđena kao parija. I tretirana kao parija.

Ponavljam, predali smo Miloševića Haškom sudu. Uz njega i njegove saradnike. Vinovnike. Uz grdne muke i otpore. Pod prisilom međunarodne zajednice. Nevoljno i neubjedljivo. Na silu. Jedan od nas, najhrabriji među nama, taj je čin platio glavom. Nikad nećemo saznati ko je njegovo ubistvo naredio. Ni pravi razlog njegovog smaknuća. Čudno, zar ne?

Svojim kompromiserstvom odmogli smo i svojoj zemlji i svom narodu. To je neprijatna činjenica. Neprijatna zato što je istinita.

Istorija, izvjesno, prema nama neće biti blagonaklona. Nema izvinjenja. Nema izgovora. Nema pravdanja.

Koga ili čega su se, poštovani čitaoče, petooktobarci uplašili? Ili je sve bilo režirana predstava?